Čarobni brijeg

Pain

Gdje nastaje bol?
Ne ona fizička, kad se razbijemo, kad nešto gadno pritisne živac. Kad tijelo žderu vlastite maliciozne stanice. Ne ono kad boli glava ili uho ili zub. Kad uraste nokat, kad zarasta kost. Riješi problem, uzmi pilulu.

Govorim o duševnom bolu, o klupku zbunjenih emocija koje se cvrče na vrućem ulju sjećanja do pocrnjelog, neprepoznatljivog grumena koji zapne negdje između rebara i upija svaku molekulu smijeha, radosti i sreće.

... kad bi mama šivala novu haljinu, jednu manju, kopiju njezine dobila bih i ja, od istog materijala ... vodila me u Frankopansku u Pam pam na rolicu francuske salate u prešanoj šunki ... nije mi dala da se zaposlim dok ne završim studij ... pravila mi je repiće s obje strane glave s crvenim i žutim bombicama na gumicama ... spremala mi je šnenokle koje sam obožavala ... čitala je moje tekstove i ispravljala ih olovkom ... vodila me u Švicarsku da izliječimo upale uha koje su se vukle od djetinjstva ... lagala je za mene u školi kad baš nikako nisam htjela ići ...

Govorim o bolu koji poput oluje zastire budućnost tmastim oblacima punim kiše što obećavaju tjedne i tjedne sumornih misli. Govorim o bolu koji probija zvučne zidove kojom brzinom raste od točke do zvjezdane maglice. O sjećanju na budućnost koje traje deset godina. O neminovnosti za koju znaš da neće kratko trajati. Koja se svakoga dana rasteže kroz iste teme čije odgovore ne može zapamtiti. O stisnutim zubima kad dvadeseti put tog dana zove jer ne može naći karticu ili naočale ili telefon. S kojeg zove.

Deset su godina u mojoj svijesti umirale lijepe uspomene na djetinjstvo, na mladost, na jedan drukčiji, sigurniji život. I boljelo me dok je trajalo.

A sad boli još više.

Tražim uzmak u riječima dragih ljudi. Tražim sigurnost u zagrljaju koji traje duže od trideset sekundi. Tražim mir od suza i grča u grudima. Tražim utjehu od budućnosti koju više uopće ne vidim.

Proći će. Otupjet će oštrica kojom se ritualno probadam kroz dvadeset slojeva svile.
I dok čeznem za katanom najboljeg prijatelja koja će mi skratiti muke, znam i da ću zaboraviti. Znam da sam deset godina čekala ovo oslobađanje i znala da se neću tako lako izvući.

... samo pusti, mama ... pusti se ... kreni dalje ... čekaju te ... pusti ...

Da, mama, sad znam i kako je teško povjerovati u te riječi.