ima boga

Vrijeme i šetnja su lijek za bol
kada podereš nekoliko pari cipela šetalica
bol odmah nestane, pretvori se u sjetu!

hvala ti, stari :)

http://www.youtube.com/watch?v=Rnn3y2lz9bs

mislim da je njena bol višeslojna
to mora odraditi sama
pusa cc

hura i za tebe, romane :)

ok

ko bi gori, vuče :)

Ako ništa ne pomaže... uzmi dobar kokain!

ma mislim, mogu odmah i zlatni šut, ne? :)

sad sam tek skužila zapise

bol neće proći samo tako. dublje se zavuče u nas, pa kao da je nema. onda se opet pojavi, pa još više začahuri.
tako u nekoliko krugova, velikih da ih ne možemo ni pogledom obuhvatiti. i malih da osjetimo da nas stežu

imala sam nepunih 13 kad mi je tata umro. odjednom. ne znaš kaj je gore, imati vrijeme ispred sebe i znati kad će iscuriti ili ostati odrezan u trenu

ali mogu ti reći, i vjeruj mi, svoje mame ćeš se sjećati drugačije. lakše. čut ćeš i glas. korake. osjetit ćeš njen miris. i dodire
ali neće ti biti teško. ponekad će ti ta sjećanja izvući na lice i lagan osmijeh

vjeruj mi jer znam o čemu pišem
pusa CC :)

pusa, meija :)

sport, intenzivno kretanje, ono sto je stari vec rekao, pisanje kao sto cinis...
ja sam mom ocu direktno pisala. ne zaboravi da ona ne bi voljela da se ti lose
osjecas. pricala mi jedna prijateljica kako se je njena majka u snovima fizicki polako od nje
udaljavala i prijateljica je to razumjela kao poruku: otpusti me i normalno zivi svoj zivot,
meni je dobro, ja to od tebe ocekujem...

da, magdal, to je ljubav :)

moja legendarna baka je umrla pred 23 godine. Za ne povjerovati, jer još uvijek je znam pozdraviti na fotelji u ćošku. Fotelje se mijenjaju, ali baka uvijek tu sjedi ako ja onak zamišljena dojdem s posla.. Bok baka.. kod da je uvijek tu..

Mamu sam dugo bedinirala- šećer i sve ostale nuspojave. Ona je umrla pred 11 godina, kao da je umrla jučer. Tati je sada prošla godina dana kako je umro. Zadnje tri godine je imao klasičnu staračku demenciju, koja je nekad bila malo blaža, pa malo..
Zbog njegovih fiksnih ideja pazili smo ga 24 sata na dan (pa se htio ženiti, pa putovati,.. a na momente me zvao lijepa gospođo i nije si poznavao kuću..i ustalom sve što ide uz staračku demenciju) i bili jako vezani za njega.

Prvih par mjeseci uopće nisam doživljavala da je mrtav.
Mislim da niti sada toga nisam svjesna, jer kad god što trebam obaviti popodne ili putovati, prva mi je pomisao da se moramo dogovoriti tko će paziti djeda za to vrijeme.
To isto kaže i moj sin- da još uvijek me hoće nazvati za organizaciju čuvanja djeda..

I da.. što vrijeme više prolazi, to više postajem svjesna da mi dragih nema i to više boli- ne boli manje..

Uvijek je prerano kad odu, pa makar imali i 100 godina.

Ipak, bolje je kad su s nama dugo, dugo...
moja je mama trajala kratko...imala je samo 55 godina kad je umrla...bila sam neutješna, i dan danas imam traume, nije doživjela ništa od mojeg života, a bogme ni od svojeg...
...pretpostavljam da je tvoja mama s tobom prošla dobar dio života i na tome možeš biti zahvalna, a da boli - boli...i boljet će još dugo...
meni eto i dan danas ponekad pođu suze, ali good news is, ipak s vremenom postane podnošljivo...

...ali sve se mora proći po redu, žalost, ljutnja, osjećaj napuštenosti,pa onda tuga...i nema preskakanja, tako mora biti...

Naravno, ova moja poruka je za tebe CC, jer se kod tebe ne može komentirati