Ručkić krčkić

Ovo sam ja. Ovo sam ja, još uvijek. Ne izgledam ovako, ali to sam ja. Ovakva. Mala pred velikim.

Nekoliko puta me se ovdje izravno, neizravno, provokativno, zajedljivo ili začuđeno pitalo zašto više ne pišem, zašto ne pišem priče, eseje, pjesme... Zato jer sam naučila reći drugačije. Jer sam ovakva, mala pred velikim, naučila izgovoriti.

Nije mi pisanje bilo iz zabave, ili za dopadljivost, ili za novce, ili za kajaznam zašto sve ljudi pišu... Meni je to bila terapijska tehnika: bila sam u teškoj depresiji i jedan od načina da se njome nosim bilo je svaki dan pisati pola sata, bilo što, o bilo čemu. Ispočetka su to bile bljezgarije, iste one koje sam stalno prevrtala po mislima i jeziku, ali onda su se izlizale, postale očigledno bljezgave, i postalo je očigledno da nešto drugo želim pomisliti, nešto drugo moram izreći, a ne usudim se, ne znam se usuditi, i zato ne mogu i ne znam reći.

Sve dok nisam otkrila priče. Koje su i meni samoj bile priče, stvorile bi mi se u glavi, čitave, praktički dovršene, zaokružene, trebalo je samo oteti dovoljno usredotočenosti i vremena od svakodnevice da se zapišu, točnije - PRESLIKAJU, prenesu u linearni medij slova koja tvore riječi, a ove rečenice, a rečenice odlomke, i da se putem ne ispuste pojedinosti, one iz pozadine, one nečim prekrivene, one za koje nemam riječi i za koje riječi uopće ne postoje.

I njih sam smatrala terapijom, i bile su to. Pomogle su. Istovremeno sam počela (i završila) roman, veliko prozno tkivo ispisano razumljivim, svakodnevnim riječima i razumljivim, svakodnevnim događajima, od kojih se većina nikada nije dogodila, ali je poput nosača aviona nosila one koje jesu, i one osjećaje koji jesu, a ispitivali su onu istinu u koju je valjalo posumnjati ili je potvrditi sa stanovišta stvoritelja koji se zabavlja, uglavnom dobroćudno, uvijek inteligentno, a nerijetko bezobzirno i nepravedno, ali uvijek na vlastiti račun.

I roman je bio terapija. Pomogao je.

Ali onda to vide i drugi i bude im zanimljivo i hoće još i ti dobiješ neki dodatak svojem identitetu, odjednom te ozbiljno shvate u svemu onome što ranije zapraf i nisu htjeli znati o tebi, taj višak informacija, višak prisnosti postaje prihvatljiv, čak i omiljen, i ponese te to, a svrha, ono traženje izraza u kojem jesam ono što ne znam biti, eh, to se gubi... I na kraju shvatiš, dobiješ nešto nevažno; postaneš si nevažna; zanese te trenutni zanos nepoznatih i zato nevažnih čitatelja. Nema to smisla. Za mene. Koja pišem terapijski.

Bila sam ovako mala pred ovako velikim kad se dogodilo ono što me odredilo zauvijek, što nikad nisam uspjela promijeniti: (UPOZORENJE! SLIJEDI VIŠAK PRISNOSTI!) Kad sam se usred noći probudila, bunovno krenula za nekim jezivim, piskavim jecanjem, i naišla na svoju majku, ispruženu na podu predsoblja u vlastitoj mokraći, i oca, koji je jednom rukom drži za grlo, a u drugoj ima šrafciger usmjeren u njeno čelo. Zaplakala sam i on je spustio ruku, a moja majka je zaplakala još jače od mene.

I nikad mu više nisam vjerovala, osim kad bi zaprijetio, meni ili njoj, "Ubit ću te!". I nikad više nisam vjerovala da me majka može zaštititi. I uvijek sam se više bojala za njen, nego za vlastiti život.

I zato mi je majka uspjela oduzeti život. Možda čak doslovno, možda mi silne cigarete koje sam ispušila da se smirim zbog ovog ili onog, a prije svega zbog nevažnosti koje imaju moja dobrobit i moje zdravlje, sad konačno dođu glave, a ako ne sad, vjerojatno će kasnije, poharačila sam se gadno. Zato je nikad nisam ostavila; i zato nikad nisam spokojno zaspala niti uz jednog muškarca. Jednostavno, nisam imala pametnijeg posla nego brinuti za majku. Pa jesam. I neka sam. Dobro je to bilo. Mogla sam izabrati i gore razbibrige.

Da sam bila malo veća pred velikim, možda bih se sjetila pobjeći, ili se pobuniti, reći da sam i ja tu, da sam i ja važna. Ali, nisam. Kad sam se toga sjetila, oni su - moji otac i majka - već i sami bili jako mali pred velikim i uopće nisu shvatili što sam rekla. Pa sam im oprostila.

Ali se povremeno opet razljutim. I rastužim. I rasplačem.

I sad to znam reći.

jebga!

Nije dobro bježati. Ako ni zbog čega, onda zbog toga da si na kraju možeš s ponosom reći, suočila sam se sa svime. Zbog samopoštovanja.

Hm.... problem je samo u tome što smo ipak ponekad tako mali pred svijetom i nemamo svi u sebi tako snažno i hrabro srce. I to treba znati shvatiti i prihvatiti.

Je, stari, jebga... Ajd, bilo je i toga, nisam baš sve propustila ;-))

Matilda, kad hladne glave promislim o sebi, kad se usporedim s drugim ljudima, nađem neku mjeru koja je OK, uvidim da sam zato jer sam bila mala pred velikim i SVJESNA TOGA u mnogočemu prošla bolje nego da sam vjerovala da je svijet tu da me nosi na dlanu i pazi da ne padnem. Ali, opet, lijepo je biti i glup. Fakat jest. Kad god je neka frka, stvarno je bolje biti glup i jednostavno ne znati da će te snaći sve dok te ne snađe.

Sreća, pa nisam bio tako mali.
Ali, ureže se to.

I nije bila majka.

A jebga, perce... Urežu se i ljepše stvari. Ali ovakve uvijek rane kad ih se sjetiš. Ja se danas sjetila :-((

za sve postoji vrijeme i razlog
čitajući mnoge ovdje, i meni često izađe nešto davno pokopano

znaš kaj vega

ja ti se zaista divim....kao osobi (ma što god drugi o tebi mislili ili pričali)
divim se tvom ''prvom licu''...tvojim ''golim istinama'...bez uljepšavanja,,,
divim se tome kako iznosiš činjenice,kako iznosiš svoja razmišljanja...svoja zapažanja
bez podilaženja sebi i drugima ....tipa ''bašmebrigaštootomemislitetojetakoikvit''...

i ntiko....ama baš ntiko ovdje na blogu (iako se neki busaju u prsa da jesu) nije toliko autentičan ,kritičan i samokritičan...

za takvo što treba imati petlju...
svaka čast

Mislim da svi mi ovdje pišemo istinu. I oni koji misle da izmišljaju, opet napišu istinu. I oni (ja, npr.) koji misle da pišu istinu, a onda ustanove da zapravo ne znaju (cijelu, pravu...) istinu i da su ipak bar malčice slagali, na kraju napišu istinu. Samo je treba znati pročitati.

I kvragu, uvijek se mučimo, bilo zbog istine, bilo zbog izmišljotina... Baš je to jebeno, nikak nemreš biti haj ako stvarno nisi haj, a to nemreš biti stalno, kvragu. I tak, ja si mislim, ako se već mučim, možda bolje zbog istine. A možda i nije. Kajaznam. Nek vele oni koji su isprobali tu drugu varijantu.

Moram sad izvesti psa. Uzvrpoljio se, a izgleda da će kiša.

može se stalno biti hay
ali nije preporučljivo

ne mislim da je istina kao istina najbitnija (iako je bitno sebi priznati istinu)....
nego način na koji to iznosimo...tj. ...ti iznosiš
bez namjere za dopadljivošću (možda ponekad ispadneš i ''hladnija'' neg što jesi :) )

bemti šaponju....a taman sam počela s ozbiljnim hvalospjevima :))

htjedoh još peri nešto reći
(pretpostavljam da znam na što misliš...kad govoriš o pokopanim i zakopanim
situacijama iz svog života)

većina nas ih ima (mogla bih horor roman o tom napisati),ali većina nas ih i drži zakopanima
,,,ja osobno zbog srama od same sebe što sam uopće dozvolila da do takvih situacija dođe
(bar one na koje sam mogla utjcati...a nisam )

utjecati*

...a još to staviti ''na papir''...natipkati...e pa to se zove hrabrost

Sleepy
bude čovjeku puno lakše kad to pusti iz sebe
važno je samo
odabrati trenutak

pero
pretpostavljam da je tako

možda sam ja mazohist,pa uživam u mučenju same sebe
i ne želim si olakšati :(

Zajebana terapija. ali je fino dijagnosticirana i bila uspješna.

to se da utvrditi Sleepy
da li si mazo
al ovo ne spada u tu kategoriju
očisti se od svega sranja
pa uživaj dok te mlate
mogu i ja ak oš
šalim se :)

e jebga pero
,,,nisam mislila fizički

a znaš ti što sam mislila

zašto se diviš slipi? pa možeš to i ti...samo trebaš htjeti! btw dobro je kad čovjek (vega) smogne snage pa sebi kaže veliku istinu. al ne samo sebi...već i drugim ljudima. u tome i jest veličina čovjeka da može svoju krhkost podijeliti s drugim bićem. ja to činim često (ili barem mislim). no, ljudi to uglavnom zlorabe, vego! i ne govorim ti ovo radi tebe...naprosto prepoznah i sebe...ponekad smo braća ne po oružju već po...suzama!

ponudim se
a ona nije ozbiljna
poslije me ogovara kak sam ja neozbiljan :)
velim ti
pusti sranja van
nema to veze sa sexom
mada sve ima veze

pero

zaslužila sam da tako razgovaraš samnom....jer se uvijek blesiram tu

ali ovaj put me nećeš navući na tanak led

ovo je za mene ozbiljna tema....i bez smajlića

mai
fora i je u tome...što ne mogu

a što se tiče vege....ne govorim samo o ovom zapisu

Evo me jopet... Jel još netko oće faliti? Može, može... :-))

Sviđa mi se ovo "braća (sestre) po suzama", mai. Ma, jebešmisve, ipak si ti meni jedna od najdražih ovdje, valjda te zato kinjim!

shvaćam da je ozbiljno
zato se i šalim
lakše je tada

nisi fora, slipi! čovjek najviše cijeni sebe kad pobijedi samog sebe, al tada bi trebao bit u stvari najtužniji?

Sleeping, vjerujem ti kad veliš da ne možeš reći, ali vjeruj i ti percetu i meni da možeš ako se potrudiš naučiti. I da je bolje reći. Da je šutnja oblik dominacije koju nad nama imaju oni koji nam već jesu naškodili, a onda nastavljaju tako škoditi. Ako se ičega stidim, to je činjenice da mi je tako strašno dugo trebalo da progovorim.

i još nešto mai

zašto uvijek...ja,pa ja ?

bez uvrede....ali ne misliš li da baš svugdje i na svakom mjestu (čitaj...blogu)
moraš isticati...ja najiskrenija,najhrabrija....naj ovo naj ono

pa daj pusti druge da te pohvale...ili pokude

asocijacija mi ova curica pred izlogom vego...znaš onu iz djetinjstva...tko se tuče taj se voli...but, nas dvije smo odrasle i otišle...iz izloga! to što su one curice još ostale u nama...ha...neka ih!

vego...mai...pero

vjerujem ja vama da je to tako...i da se čak može i naučiti

ako je to zaista djelotvorna terapija....mogla bih pokušati

u stvari....pokušat ću

slipi, zakaj si imala dojam da je ovo moja umotvorina i da pričam o sebi radi sebe? taj čas mi ta misao došla i napisala sam ju. šteta...u svakoj mojoj rečenici je opće ljudska patnja, bol, ljubav...ma sve što čovjek doživi. zakaj ti sve od mene doživiš kao neki atak, nemam pojma? no, biće da su nam karmičke kuće na dva različita pola...sjevernom i južnom!

http://youtu.be/A8AP-kobAtg

Sleeping, ako zaista odlučiš, javi mi se i ja ću te povezati s osobom koja je meni pomogla. Naime, ne valja to raditi sam (mislim da se i ne može, kajaznam, možda ima junaka, ali ja ih ne poznajem), nego uz terapeuta koji zna procijeniti kad će te isprovocirati, kad utješiti, kad zaustaviti i navesti da pročačkaš još dublje... Moja poznanica je pokušala i posustala kad je postalo teško, a posljedica je to da nikad nije izašla iz regresije (vraćanje u ono stanje duha i emocija koji su te obilježili u nesreći), totalno je podjetinjila. Je, funkcionira ona, ali...

mai

definitivno si krivo shvatila

htjedoh ti samo reći....daj pusti ponekad ljude ''da ti sude''
vjerovatno ćeš se iznenaditi koliko su ljudi i dobronamjerni,a ne samo zločesti

iskrenu...sreću,bol,patnju....se prepoznaje na kilometre

Ajd, nećemo danas tući mai, danas nam je nježna :-))

vego (nikad nisam bila ozbiljnija)

svjesna sam da mi nešto ili netko treba,ali nisam znala otkud početi

javit ću ti se u svezi toga
tenx

slipi, uopće ne mislim da su ljudi zločesti...kak veli perce svojim linkom...neke stvari tj. pojave su sve naše od postanka i početka...sve smo to mi...i tko to ne prepoznaje, ha...što ću mu ja. moj je problem možda što ću ljudima koji ne vide reći da ne vide, ali ništa više...pustit ću ih (i sebi ne dam da mi drugi govore kud i kako pa makar strnputicom) da idemo dalje..svatko svojim putem. to uopće ne znači da mi nije stalo do njih, da ih ne volim, da mislim da su zločesti...da ih ne želim sresti na svom putu...jedino što sam možda malo temperamentnija...ha...to je taj dalmatinski štih!

Nemaš beda, sleeping. Viš, već i samo priznanje da ti netko/nešto treba koristi. Puno više koristi nego npr. fiks ideja da ti treba netko/nešto određeno, npr. čarobni mužić ili čarobni kurac (dvije najčešće bloške zablude).

mai
kužim ja tebe i bolje no što misliš
na kraju krajeva ...takvi smo ,kakvi smo
što ne znači da ne možemo biti...bolji
ili ne daj bože gori

ali kak se veli...''svi smo mi krvavi ispod kože''

:)
vego

čarobni mužić mi sigurno nije potreban
ali protiv čarobnog kurčića ne bih imala ništa protiv...ipak

nije da ne znam kako, ali ljudi osjete kad nismo čisti
a samo mi, možemo to promijeniti

Dragi moji subložani, umorih se sjedeći, idem... Ako ikome od vas mogu pomoći konkretno, kajaznam, razgovorom, povezivanjem s terapeutima, tak da vas steram vrit, što god - zovite, pišite na pvt, pišite ovdje. Jer, svi ste vi meni dragi (ajd, ne baš svi), inače ne bih ovdje pisala; niti čitala; niti razmišljala o vama. Kao ni vi o meni, zar ne? :-))

vega...
sad sam i ja zablokirala...
mogla bih samo ponoviti ovo što je slipi rekla
svaka čast na snazi i svemu...
a tvoja terapeutica bi mogla nakon ovoga
imati veliki priliv pacijenata
ima nas... :)

ti si velika i kad si mala.
Jednako.