Čarobni brijeg

Zagrebačko kasno ljeto. Vrhovi platana izviruju s ruba prozora na mom visokom katu. Zeleni su još, nezreli. Uskoro će ih prekriti zlato i grimiz, tik prije nego što otpadnu i ulicu mi prekriju sagom jesenskih boja. Slikom iz osnovnoškolskih udžbenika. Vrijeme. Godišnja doba. Sezonski sentimenti.

Pogled je neometan. Ispod nakrivljene rolete pravokutnik kasnopopodnevnog svjetla. Nebo i antene. Platane. I u daljini vrhovi nebodera. Moj grad. Moj kvart. Pomalo nejasan, pomalo nestvaran nakon dva mjeseca žarkog sunca i duboke hladovine morskih čempresa.

Rješavam se viška. Jedna po jedna prostorija dolazi na red. Vreće pune razvrstanih stvari svakodnevno napuštaju moju kulu od slonovače koja se već opasno nadimala i prijetila rasprsnuti. Čistim staro i mislim da će novog biti mnogo manje. Većinu sam frustracija već odavno izliječila. Još ova, hrčkasta, i može se dalje.

Mir, ni posve jasan, ni sasvim mutan, obuhvaća mi misli. Osjećaji šute, čekaju. Gledaju kroz prozor i prebrajaju listove, pogađajući koji će prvi od njih otpasti. Pitam ih znaju li što osjećam, što bih trebala osjećati, jer kad pitam sebe, tišina je zaglušujuća. To se, valjda, zove intermeco.

Znam da neće potrajati. Ništa ne traje vječno, pa ni drame. Zapravo, uz malo sreće, drame danas traju sve kraće. Preskačemo uvode i peripetije i ostaju nam samo osnovna tri čina komedije. Premda, nadam se, na kraju će glavni likovi ipak izaći sa scene uz neki smisleni solilokvij, i to rimovani.
Živi, ovo nije tragedija.

Dobro sam, hvala na pitanju. Čekam.
I po prvi put u životu to čekanje nije agonija.
Dobro je.

tebi jedna sličica za lijepu priču
http://i.imgur.com/dLS1Lkw.jpg

u, perce, botanički :))))
hvala :)