Rosela, vještica sa livade

E Boze. Umrla je moja kokos. Moja lijepa kokos, htjela sam ju nazvati Emili, po mojoj dragoj prijateljici, a nekako joj je i stimalo to ime.

Inace... ona je bila jedno od 8 pilica koje je izlegla sasava Djurdja, i odmah ih odbila, pa su odrasli kao sirocici u kutiji pod svijetlom.
Sedam pilica je od rane dobi gazilo i kljucalo osmo pilence, nije moglo stati na nogice, a cim je malo prizdravilo opet bi ga nagazili.
Naucilo je gurnuti glavicu pod valov sa hranom cim bi se sedmoro vratili iz setnje, da mu glavu ne iskljucaju, a to im je bilo prvo kad ga vide.
Na kraju smo ih razdvojili, kokica je ostala sama a sedmoro je otislo u kokosinjac sa drugim leglom pilica.

Spavala je na peskiru, puzala do serpice sa hranom, a vise puta ju je mama poticala da jede i pije, stavila joj kljun u jelo i vodu. Sunce malo. Iznosili smo je na travu, sa hranom i vodom, da pase dok cuci.

Zar mora biti tako u zivotinjskom svijetu... onaj tko ima manu ne vrijedi da zivi i treba ga ukloniti.

Koliko god ljudska vrsta imala predrasuda, ipak se one sa manama i nesposobnostima ostavlja da zive. Barem zadnjih stoljeca. Mislim da u davna vremena nije bila puno drukcija situacija u odnosu na ovu kokosju.

Moguce je da sam u tom pilencetu vidjela i sebe, a mislim da je i mama bila toliko suosjecajna zbog toga, barem donekle. Dok je baka odavno rekla da mu treba odrezati vrat jer nema od njega nista, samo se pati.

Ali je zivjelo. Osjetilo travu, sunce, i bilo voljeno, makar vjerojatno nije bilo svjesno da ga se voli.

Cim je zahladilo, umrlo je. Kokica moja.
Lijepa moja pticica...
Ako joj dusica i dalje zivi, nadam se da je radosna i zivahna.

:((

Ajoj, danas sam plačljiva...

Ako me ista na svijetu moze rasplakati onda
su to zivotinje. :(
Zadnjih dana je kokica zivjela u istom prostoru s malim pilicima u kutiji.
Dosla je (dopuzala) do kutije i slusala kako oni cvrkucu.
Da svisnem...eto. :'(