Ručkić krčkić

Potaknule me malo one sleepingičine "morbidne misli", malo moja muka s cigaretama i svim ostalim... Dakle, još uvijek sam pušač. To mi je moja "trenerica" rekla iako sam se pohvalila da 2,5 dana nisam uopće pušila, a onda neki stres, pa sam samo dvije... Je, veli ona, tak većina dogura do "samo dvije" (s 40, kao ja, npr.) i zato ima osjećaj velikog postignuća. Ali to nije prestanak pušenja: prestali smo onda kad NE MORAMO pušiti; i kad to ne samo znamo, nego i osjećamo. A onda možemo IZABRATI da ćemo popušiti kad nam je gušt, ili da ćemo još neko vrijeme pušiti, jer znamo da MOŽEMO bez toga. I da ovisnost nije u tijelu (koje se u roku od 72 sata potpuno očisti od nikotina), nego u glavi. Ma, puno toga zanimljivog mi je rekla, i sve je točno. Ali, što sam ja najbolje čula? "Smijete pušiti. Smijete pušiti koliko god vas je volja, zato jer će doći dan kad nećete pušiti uopće. U međuvremenu je sasvim svejedno pušite li dvije, deset ili četrdeset. Pušite! Jer ćete prestati kad vam dođe takav KLIK."

Eh, sad, zašto bi se netko uopće mučio s odvikavanjem od nečega što mu pruža užitak? A i nepušači obolijevaju od raka pluća ili kronične opstruktivne plućne bolesti, ili od neke druge boleštine, umiru, stradavaju... Nepušenje nije jamstvo niti dužeg, niti kvalitetnijeg života; pušenje nije jamstvo kraćeg i/ili nekvalitetnijeg. Stvar je samo u procjeni vjerojatnosti i rizika. Ali, uglavnom je sve to skupa Velika genetska lutrija.

Odviknuti se treba zato jer cigareta NE PRUŽA užitak - užitak je situacijski, a ne nikotinski. Na primjer, veli moja "trenerica" (ne znam kak bih je imenovala, po struci je psihologinja), ovisniku o duhanu je sasvim dovoljno 10 cigareta dnevno da namiri svoju ovisnost - sve preko toga je, tjelesno gledano, čisti višak. A i nije gušt, ne zapravo. Kad razmislim kad i zašto pripaljujem, u 95% slučajeva je to čisti automatizam ili neka druga potreba, a ne želja za cigaretom ili nikotinskim šutom. I tak zapravo propuštam pronaći taj užitak koji trebam, točnije, u 95% slučajeva se ni ne potrudim, jer sam svoj um navikla na pomisao da je cigareta dovoljna; a nije. Kad sam zbog nečeg nezadovoljna, cigareta rijetko dovede do zadovoljstva, ali može pružiti predah, fokusiranje ili odgodu. Međutim, kad NE pripalim - sada, dok sam još uvijek pušač - u 95% tih slučajeva doživljavam veliki stres, shrva me tuga, istinski patim, nadrkana sam i ne znam što bih sama sa sobom: dakle, opet ne nalazim to što trebam, bio to užitak, ili rješenje nekog problema, ili bilo što drugo.

Možda ovo ne važi za sve, ali kod mene je motivacija za prestanak identitetska: kakva ja osoba želim biti? Odgovor glasi: osoba koja ima izbora. Na tome zasnivam svoje samopoštovanje. I da, osoba koja brine za sebe, koja si priušti ono što ZAISTA treba, koja se pobrine za svoje potrebe i rješava svoje nevolje. Osoba koja se sposobna mijenjati - to mi je oduvijek bilo izvor enormnog ponosa, ta moja sposobnost ne samo prilagodbe, nego i neoportunističke promjene, osoba koja ima volje mijenjati ne samo sebe, nego i okolnosti i okolinu u kojoj živi. A sad sam, onak kao pravi junkie, prvo počela nabrajati tko mi je sve kriv za to što živim ovako kako živim, točnije - za loše strane mojeg življenja, s pušenjem na vrhu piramide nezadovoljstva. Je, nekaj su i drugi skrivili, ali kao što uvijek kažem djeci i The Babi, nije više bitno tko je prvi počeo, nego tko će prestati.

Želim biti osoba s kojom se može pripaliti, koja se može - ali ne mora! - pridružiti pušačkom ritualu, koja neće nikome soliti pamet i promicati neku nabiflanu "spoznaju", koja prima goste pušače i ne tjera ih u ružni mali kut za prljavu naviku, kojoj će opsesivna cigareta biti daleka uspomena, ali će možda, ponekad, obilježiti neki lijepi - isključivo LIJEPI - trenutak punim plućima finog dima najdražeg mi duhanskog brenda. Kao što se sad počastim žutim muškatom kad nešto prebrodim ili postignem. A uopće ga se ne sjetim, uopće ne mislim na njega, sve dok se ne sluči nešto uz što zaista paše.

Želim biti osoba koja se NE zadovoljava manjim od onoga što želi i treba: automatizmom navika. Kao one žene koje same sebe uvjere da im se sviđa neki skromno dopadljiv čovo, samo zato jer je dostupan, a one bez samopouzdanja da pronađu onakvog kakvog zaista trebaju i žele, ili da budu same sebi dovoljne. To prezirem. A nije da se i meni nije nikad omaklo. To s frajerima. S cigaretama - eto, stalno. Još uvijek.

Velik je to projekt. Ali, nekima uspije. Postoci su poražavajući, zato ih neću napisati. Kad uspije, molim svoje buduće kolege, bivše pušače, neka nama novacima ne prodaju junačke priče, a to je zapravo samo kraj priče, onaj koji glasi "Jednog dana sam jednostavno prestao/prestala" - ne, gospodo i gospođe bivši pušači, molim da nam ispričate i sve ono što je bilo prije toga, i što vas je potaknulo, i koliko puta NISTE uspjeli. Jer, tek onda će vaša priča biti uvjerljiva; i poučna.

točno je da od raka pluča umiru pušači i nepušači, ali malo nerazmjerno.
naime od 100 umrlih od raka pluča 87 su pušači.

izvor: http://www.hzjz.hr/epidemiologija/kron_mas/pusenje.htm

imao sam priliku vidjeti paralelno pluča pušača i nepušača,
i siguran sam da pluča pušača ne garantriaju kvalitetan život u poznijoj dobi

"Za pedesetak sastojaka duhanskog dima, pretežito iz katrana, dokazano je da imaju karcinogeno djelovanje. Danas se smatra da je pušenje glavni rizični čimbenik za razvoj raka bronha i pluća, grkljana, ždrijela, usne šupljine, jednjaka, bubrega, mokraćnoga mjehura, gušterače, a i rak vrata maternice i neki oblici leukemije češći su u osoba koje puše."

a od preostalih 13% svi su bili u doticaju s kemikalijama,štetnim plinovima,pasivni pušaci,loši geni ili nasljedni faktor

''muči...silo nečista''

ovo ...i za kreleca i kolora :)

sad ćete vi kao i moja mama meni....''znaš....pušenje ti je štetno za zdravlje''

ne ...ne znam

nisam ni ja baš mala beba, iza mene je podulji pušački staž

sa 50...ne znam

kad ću znati?

ali srećom davno iza mene

ja nikad nisam pušio i necu ,jednostavno mi je to odvratno,a i bez veze lovu bacati u dim,

slipa znam da ne mogu nikome ništa novog reči o pušenju ili nepušenju,
samo se malo referiram na veginu "vadionu" da ljudi tak i tak riknu

daj kolorado, jebo lovu.
da nisi možda ušparal to kaj netko drugi popuši.

u lovi ima samo jedno pravilo,
pokušaj više zaraditi

meni svejedno za druge,ali ne za mene

svaka čast krelec tebi...vegi koja se bori,ali
ja nisam karakter...i ne mogu si zamisliti biti bez onog osjećaja
kad srknem kavicu....i povučem prvi dim....ahhh...nirvana :))

Tijelo da se očisti od nikotina za 72 dva sata?
Da bi se rješilo nikotina s dlačica na plućima potrebno je 7 godina, da tijelo izradi sasvim novi, čisti usisni sustav. Po nekim znanstvenicima, nikotin uopće ne stvara organsku ovisnost. Nju stvara navika. Drušzvena ovisnost...bla...bla....bla...

:)

slipa ja pijem kavu sasvim jednako kao i prije,
s istim guštom ali bez pljuge.

vjerujem krelec...i kužim da nikog u ništa ne ubjeđuješ :))
samo razgovaramo

Eh, sve mi se čini da bu se sad ovdje opet počela voditi neka google "znanstvena" rasprava, a to ne bih voljela, jer će se, kao prvo, navesti niz pogrešnih podataka, a kao drugo, nikoga neće navesti da promijeni bilo mišljenje, bilo ponašanje.

Ni mene propagandno plašenje i "informiranje" o rizicima pušenja NIKAD ne bi naveli da prestanem - uvijek možeš reći, "nekaj me mora ubiti", ili "pa može mi i cigla past na glavu" - i biti u pravu.

otkuda bih uopće imao pravo bilo koga u išta uvjeravati.
siguran sam da po tom pitanju svi znaju sve, samo su
drugačiji izgovori

baš tako vega pa svako nek puši kaj mu paše i koliko mu volja

ne brigaj vego
kužimo se (valjda)

Međutim, kad su mi rekli da možda imam rak pluća koji je metastazirao na kosti, eeeeeeeeeeeeeeee, onda mi je odjednom sinulo da mi je život lijep, da bih ga ja još uživala, a da ne bum stigla. Sasvim je drugačije kad stvari postanu osobne.

I kad shvatiš da život zaista JEST lijep, počesto.

upss...uvjeravati...da :))))))))))))))))))))

i nisam rekla da NEĆU ...nikad...možda i mene nešto strefi (ne daj bože),a da nije cigla

Krelec, kod tebe i sličnih ti preobraćenika, kao i kod većine ljudstva u suvremenom društvu, jako mi ide na jetricu ta implicitna osuda pušača. Koja je veća nego za npr. alkiće (a moja trenerica veli da je duhanska ovisnost čak tvrdokornija od alkoholizma) i narkiće, što društvo zorno pokazuje organiziranim liječenjem takvih ovisnika. A mi i debeljuce smo jednostavno "slabi karakteri". Iako smo svoj prvi dim, svoj prvi zalogaj uzeli sami, baš kao i alkić prvu čašicu ili narkić prvi šut, iz nekakve zablude da to možemo kontrolirati. A onda ispada da alkići i narkić kakti fakat ne mogu, a pušači i debeljaci mogu i moraju. Pa se njima ne pomogne, nego ih se još i izgadi. To ti je, kao što reče neki tip koji je vodio blog o odvikavanju od pušenja, kao da dijabetičaru veliš nek si zregulira šećer snagom volje.

ne vidim samo iz čega si izvukla zaključak da bilo koga osuđujem.
bio sam dugo godina pušač i nemam nikakvo pravo nikoga osuđivati,
niti za pušenje ni izašta drugo. na kraju nitko ne vuče u moja pluča da bih
se ja trebao ritati.

usput, mijenjaj trenericu

samo se malo referiram na veginu "vadionu" da ljudi tak i tak riknu

Autor: krelec | 22.09.2013. u 13:13 | opcije

Meni ovo zvuči osuđujuće.

A trenericu ne mijenjam dok od tebe ne čujem CIJELU priču o tvojem odvikavanju. To da si se odviknuo znamo. Ali, što je bilo prije i koliko je dugo trajalo?

Jel zbog onih 10-11 pušača koji su riknuli od raka pluća (rekao si kod bože na blogu)? Koliko je dugo trebalo da ti ljudi poumiru, mislim, svih 11? Jesi li odlučio prestati kod prvog ili tek nakon zadnjeg?

Viš, ja sam krenula na redovne mamografije kad mi je riknula DRUGA frendica od raka dojke. Prva me nije odmah alarmirala.

cijela priča o mom odvikavanju slijedi,
mislim da svi pušači, iako nemam relevantnih podataka dali je to baš tako,
ponekad razmišljaju o svom pušenju.
počeo sam i ja razmišljati prije desetak godina i to malo češće,
a kao i svi znao sam da je to (pušenje) debelo sranje.
intenzivnije propitivanje samog sebe je trajalo možda desetak dana,
i jedne lijepe večeri prije desetak godina rekao sam neću više pušiti.
nisam nikome govorio o prestanku ni sam ne vjerujući da bu to samo tak hodalo.
međutim od tada niti jednom nisam posegnuo za cigaretom, nikad krenuo u džep tražeći je.
sanjao sam tri puta da pušim, i grčevito sam bacao cigaretu od sebe govoreći sam sebi,
kretenu koji ti to kurac treba ako si već prestao. ta tri sna su mi jedina "posljedica" mog prestanka pušenja.
nakon prestanka nisam mogao trčati 100 metara za 10 sekundi, niti skočiti dva i pol metra u zrak,
ali jednostavno sam odbacio ružnu naviku, i za koju sam uvjeren da mi je štetila zdravlju.
to je to.

kaj se tiče ovih umrlih od raka pluća koje sam poznavao,
neki su umrli prije, neki poslije mog prestanka.
dok sam pušio, a i danas uvijek blesavo mislim da neće baš mene.

Viš, moja trenerica isto veli da je to to: odluka dozrije i jednostavno se provede u djelo. To je taj KLIK koji sam spomenula u tekstu. A do klikova se obično dolazi postupno. Evo, ja sam odlučila otići na dijetu onda kad si mi ti rekao da imam 25-30 kila preveč, ne zato jer to ranije nisam znala, nego zato jer je ta tvoja, tako neutralna konstatacija, jednostavno bila zadnja kockica za KLIK. A prije toga sam mjesecima mozgala o tome, smanjivala porcije, izbjegavala čokolade i kajtigajaznamkajsvene... Sad jednostavno više NE MORAM žderati, nego jedem. I čokoladu, kad mi je ćef i gušt, a ispalo je da to nije tak jako često.

Vjerujem da će isto tako biti s pušenjem: da ću se truditi, posrtati, truditi opet i onda će biti KLIK. Osjećam da je jako blizu, ali još do njega nemrem.

A sad idem ručati. Ruka mi automatski krenula prema cigareti, a onda skužim, ma ne, ne trebam to, zapravo sam gladna! Viš, to je to što muči sve ovisnike, to svođenje SVIH potreba na jednu jedincatu stvar. A glad je, npr., nešto sasvim drugačije od želje za pušenjem.

Mislim da nema univerzalnog recepta za odvikavanje od cigarete, svaki od bivših pušača ima svoju priču, svoj način, svoj tajni recept, svoju mantru pomoću koje je prestao pušiti. Može se prestati, nije to tajna, čak je i Tvejn svojedobno izjavio nešto u smislu da nije problem prestati pušiti i da je on osobno prestao stotinu puta :)

Ja sam prestajala tri puta. Brojkom: 3 puta. S tim da sam bila jedan od onih pušača koji su palili cigaretu i na cesti i u šumi i nad štednjakom i u krevetu i više-manje palilo se svugdje gdje je paljenje bilo dozvoljeno. Nije mi čak bio problem prehodati par kilometara do prve trgovine po snijegu dubokom pola metra samo da se dokopam cigarete.

Prvi put sam "odlučila" prestati jer mi se, eto, tako htjelo. Iz nikakvog posebnog razloga. Entuzijastično sam krenula sa smanjenjem doze, da bih nakon što sam pala na pola kutije dnevno, zaključila da se nepotrebno mučim i nastavila paliti po ranije usvojenim navikama.

Drugi put sam odlučila prestati jer sam došla do te faze da sam doslovce palila jednu za drugom, a do te faze došlo je jer sam se tada nalazila u jednoj situaciji koja je za mene bila jako stresna i jako teška. Trebalo se pomiriti sa gubitkom bliske osobe koji se dogodio iznenada, a ja nisam znala kako se nositi s tim. Što je rezultiralo potkopavanjem vlastitog zdravlja. Kada sam to osvijestila i ispušila zadnju cigaretu iz kutije, kupila sam dvije kile nektarina i kilu jabuka. U napadima želje za cigaretom koji su bili veoma jaki i veoma osobni - usmjereni direkt protiv mene i moje čelične volje - zagrizla bih voćku. U prva dva tjedna pojela bih i po dvije kile voća dnevno :) Nakon ta dva kritična tjedna (do četiri tjedna) život bez cigareta funkcionirao je sasvim prirodno i lako, kao da cigareta nikada u mom životu nije bilo. Ali. Nekoliko mjeseci poslije počela sam intenzivnije izlaziti i nekako sam, družeći se sa pušačima, ponovno počela paliti.

Treći put bilo je mnogo jednostavnije prestati. Nedostaci pušenja, kad sam ih izbacila crno na bijelo, vodili su naspram prednosti konzumacije. Ovo očito ne voliš čuti, ali da, prestala sam "samo tako". Bit će da je to taj klik, taj neobjašnjivi faktor radi kojeg se pušači ostavljaju cigareta. Nije bilo onog elementa zamjene jedne ovisnosti drugom. Niti prejedanja voćem. Proteklo je dosta vode otkad sam odlučila opet prestati, čak sam se i testirala izlazeći sa pušačima i mogu ti reći da nije nikakav problem popiti s njima kavu ili pivo i ne zapaliti. Ono malo dima što mi sjedeći s njima za stolom nadraška nosnice, sasvim mi je dovoljno doza da preguram sljedećih par godina, desetljeće, stoljeće bez cigarete.

Osjetilo njuha iznenada mi je počelo raditi sto na sat, a i hrana je nekako ukusnija. A odjeća mirisnija.

Što će reć´, ukratko, cigareta mi se prvo zaista ogadila, a tek onda sam počela ozbiljno razmišljati o prestanku.
Što se tiče uštede, toga nema, barem u mom slučaju ne :D
Novac koji je nekada odlazio u dim, sada nestaje u nekakvoj crvotočini kojoj još uvijek ne uspijevam ući u trag.

Me ne, naprotiv, nije meni uopće mrsko čuti da se prestaje "samo tako" - mrsko mi je kad se prešuti da je to "samo tako" stiglo nakon nekoliko neuspjeha ili bar dosta mozganja. Jer onda ispada da je to "samo tako" ili stvar lude sreće da ti bude dodijeljeno od neke vrhunaravne sile, ili si ti sama neko vrhunaravno biće koje može "samo tako" prestajati (ili započinjati) s teškim i duboko ukorijenjenim navikama, a mi kojima nije "samo tako" smo vjerojatno osuđeni na vječni dim i pepeo i egzit uz neku gadnu rakčinu ili bar bocu kisika. Mislim da je više ljudi odustalo od odvikavanja zbog takvog stava nego što ih se odviklo. I to me ljuti. Ozbiljno.

Mene ti u cijeloj toj priči o prestanku pušenja najviše raduje ponovno otkrivena spoznaja o tome da mogu biti i svjesna i disciplinirana i odgovorna spram vlastitog tijela.

Pa kad se neki prestanu seviti,red je da prestanu pusiti.

Ivanscica,u cemu si ti svjesna I disciplinirana?

Rexče, možda će biti jasnije ako gore navedene logove provučeš kroz google prevoditelj.

Vidi se da si svjesna,nemoj pasti u nesvjest!