Ne zelim pricati o smislu

Kako bjese na pocetku, tako i u sve vijeke vjekova, amen. (Sto je zastrasujuca predikcija, a mozda i nije. Jer, ako znas da ce tako uvijek biti, onda i naucis nekad kako se nositi s tim, a ne ocekujesh vise da se nesto izvana desi i prekine uobicajeni obrazac ne/zadovoljstva.)
Dakle, znam kako je to, jer sam bio s obje strane, jasno. Sad imam srecu, jer naizgled imam cemu teziti. Dakako, ocekujem da ce se nekad (i/li s nekom) stvari promijeniti. Pa da vidim sto sam naucio iz te obje strane. Jer ovako je dosadni status quo. Dakle, ovako, rijec je o tome da te to sto 'imas' zagushi. Kao CHI CHI, hex 63. Osjecam da ne mogu dati ono sto se od mene ocekuje, a kako to trazi draga osoba, osjecam to kao svoj teret, i kao svoje nezadovoljstvo. (To je zapravo jedan aspekt onog 'I hate you - don't leave me' borderlinerskog odnosa, cini mi se.)
No, kao prvo, dobro je imati na umu da je, kako rekoh vec, odgovornost zapravo prema sebi. Sam trebam zakljuciti o tome je li osoba 'prava' ili 'kriva' i hoce li 'promjena osobe' donijeti nesto. Osim spoznaje da ce sa svakom sljedecom u nekom trenu biti zapravo isto, i da je problem u meni. Okej. No, odgovornost je prema sebi i u svakom drugom koraku. Odgovoran prema sebi za ostvarenje zeljenog, pa bila to i savrshenost ljubavi/zelje za davanjem koju od sebe ocekujem, kao i vlastito zadovoljstvo. E sad, dijelom iz vlastitog iskustva, a dijelom gledajuci tudja, rekao bih da je moguce traziti rjesenje tog problema u nekoliko smjerova:
Prvo: Ljudi obicno, pa i ja, katkad shvate da je taj granicni problem zapravo problem sebicnosti. I dokazivanja. Dokazivanja u smislu drzanja dragih odgovornim za to da im ne mozemo zeljeti pruziti (traze previse, opterecuju nas i gushe) sto bi htjeli zeljeti dati.
/Kako zeljeti nekog koga imash? Kao prvo, nikad nikog nemash. To naucis nakon ponekog odnosa kad pomislish da nekog ne mozes zaista nikada izgubiti. Ne, nikad se nema nikoga, moze ga/ju se samo stalno dobivati. I kao drugo, zasicenost 'imanjem' znaci da su ti zelje zapravo jako kratkorocno usmjerene. Pogledati malo dalje./
Drugo: Drugi je doprinos sebicnosti, jer pri tom ne nalazimo radost u tome da zanemarimo promatranje sebe i toga da nemamo volje/mogucnosti davati ljubav, nego da im, uzimajuci u obzir vlastitu iskrenost, damo nesto od onog sto zele od nas, cisto zato jer je zadovoljstvo dati onom tko ti je drag. Umanjiti sebe malo, i vidjeti kako dalje ide. Altruisticke stvari su melem za borderlinere...
(Primjer: draga hoce ljubavi i paznje, a meni muka, recimo od posla i sve mi ide na zivce i nisam ni za sto pa ni za krevetne aktivnosti... Onda je moguce otic recimo na izlet, znajuci da sam tamo slobodan od kucnih tegoba i znam biti entuzijastican i djetinji. A i seks je dobra stvar koju je uz vlastiti uzitak moguce priustiti partneru. E sad, posljedice su dakako pozeljne, jer sam zadovoljan jer je ona zadovoljna bar malo, a i dobio sam malo samopouzdanja da imam i znam kako nesto dati i kad mi nije do toga...
Ostvariti si uvjete za mogucnost davanja najbolje mogu sam, jer znam u kakvim uvjetima i sto mogu pruziti. Odluka za ostvariti te uvjete ono je sto cini altruizam i nacin za moguce konstruktivan pogled na problem.)
Htjedoh reci, cesto se nakon prekida odnosa zbog nemogucnosti davanja sveg sto partner trazi zapravo u sljedecem odnosu umanji ta sebicnost gledanja samo svojih zelja. Postane se proracunatiji, ako hocete, jer se zna da takvo ponasanje ne daje ni samom meni zadovoljstvo. I nauci se da je katkad odnos vrijedniji nego dokazivanje sebi i drugom. Da ne valjash. To nikud ne vodi. Lako je doci do toga, tesko se izvaditi jer se oslanjam onda na druge koji nesto traze i tvrdim dokazujuce (SUNG, hex6) 'vidite kako sam losh, nemam ti shto dati. I osjecam se lose zbog toga i sve je crno.' Rjesenje je dakako shvatiti da je to nash problem, priznati ga drugom. A 'nemati sto dati' je zapravo sebicnost. Poznavanje sebe i partnera omogucuje da se u takvom trenutku pronadje kompromis i na jedan blag, zaobilazan nacin zaista drugom pruzhi dio onog sto znamo da mu treba, neku iskrenu naklonost, protiv cega bi se opirali smatrajuci to 'nametnutim trazenjem', a da se pri tom ne osjecamo lazhnim prema svojim unutarnjim sumnjama.
Isto tako, neka razina pomirenosti, stabilnost odnosa koja se dobiva spoznajom da imamo nacin za dati drugom ucvrscuje i vlastito i tudje povjerenje.
Jos jednom, utapanje u misao da nemam sto dati nije konstruktivno i sebicno je. U nekom sljedecem odnosu covjek nauci da to shteti i njemu. Tocnije, ako pri tome pati zbog prekida trajnih odnosa. Pa umjesto da dokazuje drugom (i sebi?) kako je nevrijedan i nesposoban, nauci se nekoj skromnosti i pocne davati ono sto moze... ako nista drugo ne ratuje s drugim nego iskreno zatrazi razumijevanje.
Rekao bih jos kako je 'nemam sto dati' izgovor. A i izgovori katkad imaju sasvim stvarne razloge, samo ih zelimo sakriti. Mozda si u tom trenutku zaista ne zelimo priznati da on/a unatoc kvalitetama koje ima nema one odlike koje smatramo nuznim? Kako cemo to razluciti? Nazalost, meni iskustvo veli da se to prepoznaje obicno prekasno, nakon odnosa bih shvacao koliko me bahatost s nekom bliskoscu kostala kajanja.
Uglavnom, i opet je na nama da znamo i jasno pogledamo mozemo li jednostavno pragmaticno biti uvjereni u to da cemo u takvom odnosu imati ono sto nam treba... 'Nemam ti sto dati' izgovor je koji meni s tobom nije nikad donio zadovoljstvo. Pa sad ucim kako zivjeti bez njega. 
Znas li o cemu pricam, ponovit cu ti: dobro je vidjeti katkad drugog prije nego sto se nagledash samo sebe... znam probao sam. Gledati sebe.
I josh, u situaciji odlaska, neraspolozenja i nevoljenja drugog, i nama i onima s kojima smo u vezi moze biti oslonac to znanje da cemo se okrenuti i bit zaljubljeni opet. Mada, nazalost, taj okret katkad dodje tek onda kad je vec za drugog/dragog-u prekasno.
Vec vidim, uvijek se moze reci: ja sam los/a jer ne mogu vidjeti drugog. Odgadjanje ne pomaze. I to je suvishno reci. Uzeti si prostora za disanje je nuzno, i to je samo reakcija na previse ulaganja koje inace dajes/m kako bi udovoljio/la tudjim zeljama... To je druga strana granice. Ali, katkad je dobro moci ju namjerno prijeci, s druge strane, katkad je dobro moci uciniti nesto _zbog_ _drugog_ .
Mislim, jasno da ne morash, mislim mogli biste...
:*
 

hm, zanimljivo, moram priznati..blagoslov je kada čovjek može primat, ali kao i za davanje, timing je presudan..kažem ja gledajući sebe..

a jes, imate pravo... dijalog je dobra stvar, heh, (jos samo kad netko ovaj komentar ne bi opet shvatio kao potrazhivanje. ;))

pepe:))) mislim da ću se danas odlučit za brojanje valova(opet) :))

cek malo, kale, a koji je mislim ono poriv za tako shto? hm i pih? neznam neznam, ne kuzim ja takve ljude pa ne mogu tako gledat...?

e to ti je timing kaleina, ako nije dobar, odjebali smo:)) pepe, spijem pivo u tvoje zdravlje, Žurkovo, here I com:)

Ovo je bas lijepo napisano :).
Svi nalaze zadovoljstvo u davanju kao i u stvaranju, zato jer je to aktivno, pa se osjecaju zivima. Umjetnost je zeljeti davati i stvarati ono sto mozemo, jer inace ta zelja ostane samo zelja, a to frustrira. A i kada se nadje malo ravnoteze pa istodobno ima i pasive, odnosno primanja, eto ti super recepta za sretno bivstvovanje...

a bome i kaleina zaslužuje jednu u njeno zdravlje:)) šteta da nema la-le, napio bi se:))

jebate otrova sto ga radosno ispushtash... ufff.. a tko te to naljutio? ja sam to iskljucivo pricao iz svog iskustva. bez drugog motiva osim diskusije. al da bih radije diskutirao s nekim posebno to je isto istina. a mrzi-voli nije poriv. to je nacin. jer ne znamo drugacije... ili mozda ?

btw zvezdaco, a zakaj ti padash kad tako lijepo - letish... :))

bit će da radi kad je nema na netu, nisam je danas vidio tu..pozdrav svima i toplo vam popodne:)

uh, poso zove... adieu... :*

Ash - letenje je padanje, poanta je u fulanju tla :).

LALO danaske je sve naopako!

baš dobar blog

daki mislim da nisi skuzhila... ne otic od drugog za njegovo dobro, nego nacinit nesto drugom sto on zeli i trazi od tebe....