...

ne mogu pobjeći od svoje biologije.

kažu da se u našem mozgu sve što smo ikada čuli, vidjeli, doživjeli, promišljali, osjetili, na neki način pohrani u tamo neke mračne nevidljive zakutke. na tavan, u podrum, u zemunicu, u trap, kutijice i bačve.

nemam pojma, ali ne vjerujem da je baš tako. jer vrlo brzo bi iz nas počele frcati kojekakve uspomene, stare karte, komadi igračaka, ruke koje nam se pružaju u lice, nekakve suze i padovi s drveta, razbijena koljena i prva lutka s haljinom od tila.

više vjerujem onima koji kažu da je naš mozak tako sređen da pohranjuje uspomene i događaje, sjećanja i misli i nekakve privremene arhive, a onda, ako se to ne rabi često, onda ih naprosto stavi na neku sitnu vatricu i fajl po fajl zdilita do kraja. do kraja, tako da ne preostane ni jedan jedini neuron s nijednom jedinom molekulom pohranjenog sjećanja.

falabogu, ne moram raditi velika spremanja svakih nekoliko godina. onako nisam neki pedant i opsesivna picajzla koja voli sve po špagici. znam da su mi neke stvarčice spremljene u neke tamo kutije, u nekoj velikoj sobi, gdje mirišu snopovi kamilice i bosiljka, vlati omotane špagicom, gdje cvjetovi vise okrenutih glavica naopačke. moja je baka na tavanu u škrinji držala svoju dotu, lanene plahte, ručnike, a okolo su mirisale ljekovite trave.

ne moram raditi nekakve revolucionarne preraspodjele.

naprosto ne mislim na ono što je pohranjeno negdje tamo u mom osobnom polumraku. ako mi zatreba, znam da ću naći. a ono što mi trenutno ili dugoročno treba (joj, sad bi me lingvisti zašpotali za nepravilnu upotrebu glagola) volim imati što više pred očima. ili barem da mogu nanjušiti svojom zagorskom nosinom.

nema se vremena preslagivati i razmještati. sve stane tamo gdje je najlakše dohvatiti.

ponekad si dozvolim vremenski i prostorni luksus (ne, ne umišljam da imam tako veliki mozak da baš sve stane što bih željela ) i onda dekoriram sa slatkim stvarima koje me osobito vesele (lutanje krkom, onaj velebni uron u zdjelu sa škampima u vinu, nezaboravni miris drvenine u gutljaju žlahtine, prašina srebrne mjesečine i zagrljaj mojeg poluodraslog obradatilog mlađeg sina koji se nedavno prvi put obrijao) .

imam samo jednostavni čvrsti namještaj na koji se mogu udobno zavaliti, mekani tapecirung vlastitog razmaženog samozadovoljstva, i gomilu udobnih mekih foteljica za dobrodošle goste. za one koji su samo oficijelni posjetitelji spremljeni su radni stolci ( da se ne zadrže predugo, he, he). i, naravno, pri ruci neophodne stvarčice kao što je partfiš, domestos i raid. za prljavštinu koja hoćeš-nećeš uletava kroz otvorene prozore i gura se ispod praga.

sori, jesam možda šlampava, ali nisam zmazana!

poslušajte glas ove žene.

duboki čvrsti glas uz poneki vibrato. tek toliko da pokaže da je žena. praznina prostora oko nje, izdvojene sekvence njezinih intima, tako daleko od onoga što se vidi kroz prozor, van zidova, iza naslonjača...

http://www.youtube.com/watch?v=zw82E...eature=related

V kaže : maria dolores me podsjeti na moju baku, jaku i sposobnu zenu, koja je cesto znala reci da kad god se rodi zensko da mozes samo plakat ..



na svu sreću, u ovim našim krajevima polako se mijenjaju stavovi. pristalica sam teze: misli globalno, djeluj lokalno. ak niš drugo, ponašaj se kako misliš i osjećaš i morti utječeš na nekog još nesvrstanog oko sebe. makar na sovje klince. ja svojima velim: pazi si na curku i čuvaj je kao nježnu biljku. i ne čudi se ako te ogrebe trnom ako budeš grub i nesmotren.

moja muterica se čudi kako ležerno prihvaćam nered. hja, na koncu konca, zmazani tanjuri nebuju pobegli, a mojim klincima je važnije da ih saslušam (kad kao ludi pubertetlije uopće požele čuti mamin glas i mišljenje, ha, ha).

točno, mama si dok si živa.

i, da! bake! sretan je onaj koji je imao baku.

V kaže : Ima neki novi trend u Americi. Isprazniti stan od ama baš SVEGA.
Samo najminimalnije stvari za život i rad/studij.
Zvuči mi cool.
Potkapa temelje konzumerističke neduhovnosti.
A i razni "dekorateri" ostaju bez posla.
Koliko prostora i vremena da se desi nešto novo!


hm, praktično i gotovo po feng shui.
stvara se slobodan prostor za novo, svježe.

no nisam sigurna da je baš kul imati takav propuh ko na kolodvoru.

bit tog "pokreta" je zaista usmjeren na život u potrošačkoj neovisnosti. lijepo. ionako ne nosiš deset cipela najedamput. ponekad mi se desi da kupim časopis i čitam o ljudima za koje pojma nemam što znače u našem kotaru i okolici, gledam slike stvari koje nikad neću kupiti, saznajem o "događajima" sezone koji imaju utjecaja samo na povećanu tiražu. i onda hitim u reciklažu. dekorateri, stilisti i raznorazni prodavači zbiljam ostaju bez posla.

ali usprkos toj lagodnosti ne vođenja računa o zapravo nebitnim stvarima ne bih mogla živjeti bez osobne unutarnje dekoracije. bez vlastitog gotovo baroknog razmještanja svijetlih boja, mirisa i dodira u mojoj glavi.

ne mogu imati mozak minimalistički ispražnjen. živim sada i ovdje. naravno. za drugo se nema vremena i prostora. i treba znati načiniti redoslijed i odrediti prioritete. to sam naučila birati (ah, konačno, nakon mladenačkih zabluda, neznanja, ideala i povremenog totalnog kaosa). no znam da iza tog trenutnog poretka stoji i ono što ću u satima mentalne dokolice ponovo razgledavati, opipavati, nalaziti neku novu svrhu, ljepotu, možda i shvatiti da treba hititi natrag u kutiju, da bi bilo razoreno vremenom.

daleko sam od isposničkih mudrovanja i duševnog asketizma. uostalom, i buda je shvatio nakon dugotrajnog meditiranja pod svojim fikusom gdje mu je mjesto. imao je poprilično veliku trbušinu. samo je u glavi naučio staviti stvari skladno, na mjesto koje je najzgodnije za postojanje.

a vjeruj, imao je itekako prostora u svom mozgu, i imao je u njemu toliko "stvari" koliko mi nećemo skupiti dok smo živi.

V kaže: Naime, prostor treba osjetiti, stopiti se s njim. Tek tada možemo osjetiti što nam on govori da je dobro za nas.
Možda će trebati neki komad namještaja (nikako kauč) staviti na Hartmanovu liniju ili čak čvor da se izbjeglo da čovjek boravi u njemu http://www.radiestezija-bioenergija.hr/simptomio_.html
Možda će negdje trebati staviti ili izbjeći postavljanje ogledala da bi se preusmjerio tok energije.
I tko zna što još


zove li se to odrastanje? sazrijevanje. sakupljanje iskustava. učenje života. prihvaćanje vlastitosti, bez obzira na okrutni imperativ odgoja, okoline, sugestija kako treba živjeti i što imati u sebi. i življenje u spokojnoj prožimajućoj harmoniji sa samim sobom i onim okolo sebe?

čitala sam...
________________________________________
...pismo čovjeka koji mi je pričao o neuspješno završenoj vezi sa ženom koju je volio. ponekad je nije razumio, a, sudeći po svemu, ona se još manje trudila da razumije njega, zarobljena u svom malom uplašenom egu. nesretan je, shvatio je da su toliko različiti da njegove jednostrane dobre namjere nisu doprle do njezinog srca. pisao je riječi koje ona nije mogla više razumjeti. zapravo, nikad ih ni nije razumjela.

zato je njihova veza neuspješno okončana, a on je svoje osjećaje sada rasprostro pred sebe, u potpunoj iskrenosti, odbacivši suvišni otpad želja, bojazni, nesigurnosti, očekivanja, ideala, potreba za ljubavlju, bijega od osamljenosti.

sam sa sobom, u svom velikom praznom stanu, konačno je počeo pospremati razbacane još uvijek drage drage predmete koji su u oluji očaja ostali na podu. kao prazne flaše piva i razbacani opušci, ostaci jegera na daščici poslije tuluma.mislio je da vrijede više...

koliko sam puta poželjela da dobijem neko takvo slično pismo. da zaokružim priču, da vidim jasno što to pripada meni, što njima, što je za zaborav, što odmah za crnu vreću, da usput pokupim i tuđe smeće, ili vratim ono što mi ne pripada. da pošteno podijelim sve misli i zablude. kao igračke u zajedničkoj igri, a onda se klinci posvade i bijesno pokupe i ono što pripada tebi. eh, daj ti onda traži natrag, ili budi velikodušan pa mu ostavi za uspomenu i dugo sjećanje!...

kao da nismo iz sebe ispraznili sve što smo htjeli reći, pokazati, napraviti. neizrečeno, a osjećano počinje gušiti i oduzimati dragocjeni prostor kao suvišna stvar na polici. gledamo je svakog dana, vidimo da je prašnjava, prljava, nekorisna, kao celofan od razmotanog poklona, a ipak je uporno držimo na vidiku. nekorisnost u ovom slučaju podrazumijeva pritiskajuću tromu bol, koju ne možemo izraziti riječima, jer ih nismo izgovorili kad je bio trenutak da održimo mirnu staloženost i urednost vlastitog spokojstva...

http://www.youtube.com/watch?v=UxOZ6...eature=relatedhttp://www.julieblackm
on.com/Image.cfm?nK=6953&i=129895


V kaže:
Smatram da se čovjek treba osloboditi svega onoga što mu odvlači pažnju sa stvarnosti, sada i ovdje.
Stvarnost jeste za čovjeka nepredvidiva, ali je vidljivo što ona od njega očekuje:
ili se uključi ili se makni
Nešto poput plesa. Ako se svira valcer, ne kukaj što nije tango. Ili pleši valcer pa makar ga tek učio i uživaj u tome ili se makni sa podija.


hmmm....

dobro smatraš, ali to treba naučiti provesti u djelo. ili si bogomdan takvim životnim spoznajama.

stvarnost od tebe ne očekuje baš ništa. ne moraš se ni uključiti, niti micati. naprosto jesi u tome ili nisi (vice versa). očekuju oni drugi. ili samo misliš da očekuju. samo nečinjenje ne znači da nisi nečim prožet.

a sve je dobro naučiti. makar i loše. ak niš drugo, naučiš da ti to paše ili ne.

V kaže:
Ma pustimo Boga po strani, on je samo opravdanje za nečinjenje.
Najbitnije za čovjeka je da se ne prestane pitati - A.Enstein

na žalost, Bog je najčešće opravdanje za činjenje. i to jaaaako ružnih stvari.

svaka čast Einsteinu, ali zašto bi se čovjek morao nešto pitati? neko možda voli učmalost odgovora koje je stvorio sam u svojoj glavi ili automatikom preuzeo od drugih, ne pitajući se.

znaš, ovaj naš mali dijalog me podsjeća na logičko-filozofsko-psihološki uradak za domaću zadaću.

V kaže: Za mene je stvarno promatrač i promatrano isto

nisam stručnjak ni za kvantnu fiziku ni zen

u moj unutarnji prostor rijetko zaviruje onaj koji to stvarno ne želi, zbog nekih razloga. prozori su gotovo uvijek otvoreni, no to ne znači da možeš slobodno kroz njih ulijetati ko radoznala svraka. postoje, naime, i vrata. makar se moralo kucnuti po štoku.

rijetki su oni koji su smogli snage i duha da žive na otvorenoj livadi, lebde iznad šuma, prolaze kroz oblake i kao argus mogu vidjeti i unutra i van, jer je za njih to sve isto.