Ručkić krčkić

Kao dijete bila sam često bolesna. I dugo - jednom cijelo jedno polugodište. Mislim u trećem osnovne. Onda sam pročitala sve Dickensove knjige. Čitala sam i druge, ali Dickens me najviše obilježio: ti njegovi dječaci, jadni a srčani, nježni i željni ljubavi, ambiciozni bez podmuklosti, odani... Postali su moja paradigma muževnosti.

Svi stvarni dječaci bili su grublji, dosadniji, nedosljedni i zbunjeni. Nisam imala razumijevanja za njihove slabosti. Zapravo, nisam mozgala o njima: još uvijek puna nade, očekivala sam svojeg Olivera Twista negdje u budućnosti. (Šteta što se nisam više zahaklala za Matu Lovraka, bolje bi me pripremio za stvarnost; ali, meni ta ruralna dječurlija nije bila toliko bliska i shvatljiva kao urbani sirotani 19. stoljeća.) Imala sam dvojicu muških prijatelja uz koje bih povremeno osjetila srh čulnosti; ali, bili su odveć svakodnevni. Odveć blizu. S jednim od njih sam doživjela svoj prvi poljubac: tijelo je reklo "da", ali um ga je odgurnuo. Incestuozno, povikao je um! Ali, mislim da nije bilo to: mislim da me bilo strah. Da sam se bojala prići mu toliko blizu; i izgubiti ga. Zbog razočaranja? Zbog njegovih slabosti? Zbog mojih?

U gimnaziji sam već bila "opaka igračica", cinična i uplašena. Iako je onda još bilo dječaka koji su se zaljubljivali, koji su patili, koji bi sve... Nisu to bili oni koji su se meni sviđali: ja sam htjela prekaljene. S 14 godina mi se prvi put uvaljivao jedan "prekaljeni", otac momka za kojim sam patila, koji je također činio sve što može da se što prije "prekali". Uspio je.

Moj drugi prijatelj, onaj s kojim se nisam poljubila, cijelo to vrijeme je bio pravi-pravcati zagrebački Oliver Twist. Njega sam izravno zamolila da se poševimo i tako upropastila sve. Zauvijek. Možda čak namjerno, jer nikad mi nije dobro mirisao: odabrao ga je moj um, ali tijelo ga je (moj um) - opravdano! - izmanipuliralo.

Faks... Novinarčenje uz studiranje. Sve kako je sinoć napisala Pam. Baš tako. Hrpa roktavih, pohotnih, bahatih, glupavih muških svinja. S 18 sam još bila naivna, na nekom putovanju za novine se spetljala s prekrasnim muškarcem, romantika kao iz ljubića, ali stvarna, sve da ne povjeruješ, i naravno, nije ni trebalo povjerovati, predzadnjeg dana dolazi on skrušen, dijete mu je bolesno, mora kući, ne može sa mnom... Dijete od mjesec dana! Siromaček, nije mjesecima jebao. Uh, kako sam ga izgadila!!! I neka sam. Onda sam još za to imala volje. I znate kaj? Zaljubio se u mene! Godinama (jel 8? - tako nekako) mi pisao pisma i razglednice, nakon raspada tog braka, nakon odlaska u Indiju i "traženja sebe"...

Oko 25. me čopila ta kolektivna histerija oko udaje pa sam se udala. I neka sam. To ti je kao neka iskaznica, potvrda da nisi izgubljen slučaj. Dan-danas ne znam što bi bilo od tog braka, ali stjecajem okolnosti, dobih i ispričnicu: udovištvo. Pa kad netko krene srat, fino ih pokažeš i mir bložji!

Ali, ja zapravo JESAM izgubljen slučaj: većina muškaraca mi se uopće ne sviđa. I zapravo uvijek mislim da je greška u meni, da sam ja previše čitala, i da sam čitala pogrešnu literaturu, i da sam propustila uočiti stvarnost, i da se nikad nisam aklimatizirala na nju... Da sam prerano odustala od nje, te stvarnosti i tih stvarnih, da sam netolerantna, da želim pogrešne stvari... Maltene kao što pedofil želi pogrešne stvari.

(Je li čudno što sam u zreloj dobi, u svojim tridesetima, voljela Nabokova?)

A na kraju sam najviše voljela jednog tako slabog... Nisam ga odmah pročitala, naravno, onaj moj pedofilski ja je u njemu odmah detektirao Olivera Twista, ali uz njega sam odrasla, prerasla Dickensa, "pročitala" Nabokova, potvrdila Fowlesa i zaljubila se u Iris Murdoch - i onda ga zaista prigrlila, sve slabosti i sve vrline, sve njegovo mi je bilo drago. Ali, on nije mogao podnijeti da ga tako dobro znam; i da budem tako slobodna od njega.

Uz njega sam naučila da nemreš željeti "pogrešno", želiš što želiš, možeš POSTUPATI pogrešno, a možeš biti i u zabludi: vjerovati da želiš nešto što ti je odavno postalo nepotrebno.

Danas znam da mi je jako malo toga zaista potrebno - sve te vjernosti, statusi, rituali s ružama i srcolikim čokoladama za Valentinovo, nakiti, romantični izleti s guzicom na hladnoj, vlažnoj travi, čitalačko suglasje... - ali ono što jest, to je nezaobilazno: časna opredijeljenost da smo si od svih ljudi na svijetu nas dvoje, zajedno, najvažniji.

I bez toga ne ide.

Iako može početi. Kad sam omamljena od gladi.

Ma sva je mudrost koncentrirana u literaturi za djecu. Velim ja.

Naravoučenije: ne dajte djeci da čitaju! Playstation rules, ako želite sretno i socijalizirano dijete.

Dobro si i prošla ... zamisli tek cinizma da ti je Jack London bio omiljen.

Kod Jacka su me najviše zanimale životinje. I on me obilježio ;-))

Uze mi Gustava iz hodnika...........

bud, Gustav je kod mene! sam tak da se zna :-)

jbt svako može imati Klimta. Totalna devalvacija vrijednosti.

bud, jedino je pitanje di si ga kupil :-) ja mojeg u Beču !

vega, oprosti kaj sam komentirala sam Klimta. al, takav mi je danas dan!

Imam ih puno. Ovaj je iz Grazza, ostali iz Zg.

http://youtu.be/Gx_WQGp7YJg

Voli

volim kad mi to slijepac artikulira..........(link)

Hej, vi, klimtavci! Jest li primijetili da je na ovoj slici MOJA faca? :-)))))))))))))))))))

Styx, odlično pogođena zvučna podloga!

vega, vega :-))) ma kaj bi išla u detalje haha

ocjena je za "ukupni dojam" :-)

a još sam si mislila kaj joj je to "u prvom licu" a Klimt umjesto prvog lica !?!?!?!

A eto, nemam Klimta, ali sam dopustila da on ima mene ;-))

ma, jasno, mi žene smo velikodušne!

al' izgleda mi da nije bilo baš nekaj, jer nisi zatvorila oke i prepustila se njegovim poljupcima :-)))

makar, Klimt je Klimt pa makar i otvorenih očiju.

Ah, štaš, malo sam se rasklimtavila...

znaš, stalno si razmišljam kak bi to izvela sa Klimtovom Juditom!

bacam ti rukavicu u lice i sutra očekujem zadovoljštinu :-)))