Ručkić krčkić

Kad nešto ne razumiju, ljudi su skloniji lošem nego dobrom tumačenju. Pronađoh taj zaključak u knjizi eseja jedne autorice (nemrem se sad sjetiti imena) koja je umrla od raka pluća; a knjigu mi donijela frendica koja je znala da strahujem da i ja sama upravo umirem od raka pluća. Eh, sad, kak bih si ja to trebala protumačiti...? Ma, ja nisam loše, jer ponešto znam i razumijem o toj svojoj frendici.

Autorica je pisala o stidljivosti. Ona je, naime, bila stidljiva i zato se klonila susjeda; a ovi, ne znajući njene razloge, zaključili da je bahata i da ih ne voli, štoviše, da ih prezire, da ih gleda "s visoka" i svašta nešto, sve jedno gore od drugoga... Sve dok ova (autorica) nije bila prisiljena više kontaktirati s jednom susjedom pa joj ova (susjeda) ispričala kako je ogovaraju, a onda joj je ona (autorica) objasnila svoje razloge. Pa im je bilo neugodno. Svima.

U tom istom eseju autorica spominje da je većina ljudi bar u nekom razdoblju života bila stidljiva, a da su virtualna druženja prava blagodat za takve; ja bih dodala, možda i prokletstvo, jer im omogućavaju komunikaciju bez rizika, a ne pružaju priliku da svoju stidljivost uistinu prevladaju. I ja sam bila jako, jako stidljiva, a uspjela sam to prevladati tek negdje oko punoljetnosti, kad sam se zaposlila kao novinarka i odjednom sa svih strana čula da sam "jako komunikativna" - ja??? komunikativna??? A meni muka nekog nazvati, po sat vremena bih se pripremala za takav poduhvat. Ali, onda duboko udahneš i praviš se hrabra. I mic-po mic, više nije takva tlaka.

Ipak, i dan-danas mi je lakše druženje s razlogom - npr. zbog posla - nego iz čiste društvenosti. Iako nemam hemunga započeti razgovor dok čekam u nekom redu, ili popričati sa susjedima, razmijeniti (ne)ljubaznosti s drugim šetačima pasa, mene to prilično umara. I nije moj prvi izbor. Najčešće nije. Više neka pomirenost sa sudbinom, mimikrija, onak, ajde, budem malo tak da imam više mira i manje problema.

I tak, mozgajući o početnoj tvrdnji - da su ljudi skloniji lošem nego dobrom tumačenju kad nešto ne razumiju - zapitam se koliko je nas ovdje zapravo jako, jako stidljivo? I nije li to pozadina mnogih naših sukoba - bilo stidljivost, bilo sklonost lošim tumačenjima? I zašto su ljudi spremni pomisliti da netko tko im ne prilazi o njima prije misli nešto loše, nego da je, npr., toliko njima impresioniran da se ne usudi? Ili da je jednostavno umoran, shrvan svojim problemima, zaokupljen nečim drugim...? Da ih ne ignorira, nego ih je jednostavno PREVIDIO?

Hm...

A možda sve to skup uopće nije važno.

Ajoj,profa koliki mač imate.
Ne bute me tukili njime?

Hehe, Rekše, sve u životu treba zaslužiti! ;-)) Kako mač, tako i batine.

Bit ću dobar!

Rex,ne trba joj mać- vidi pogled i to samo jednim okom, a tek dva ha??, al nemoj direktno jer će te ubit,onako skrivečki pogledaj:-)))

To je pogled ratnika,ne smiš mu
se zamirit.

Viš, kak ste odmah mač protumačili kao simbol moći, čak agresije. A nije vam palo na pamet da se njime branim i skrivam od vas, ha?

Je,a vi ćete se sakriti
pa me mačem opaliti!
Ne idem ja blizu.

ma Vega ja sam ti bezopasna bubamara,nemaj straha pred manom:-))))
Ali za slike si majstor , nema tu šta prigovarat, samo smijat;-)

Ova mi je najbolja,a super je bila
i ona s pištoljem.

Ajojojojoj! OK, ja ću zaključiti ovak: nisam ja strašna, nego ste vi bojažljivi :-))

(A najbojažljivija je pognica - ona bu me garant tužila zbog nošenja oružja bez dozvole. Njene.)

..ipak ću ti napisat Vega, stavljaš takve dobre fotke da zasjene odličani još bolji tekst, eto- ljudi ko ljudi , uzmu ono što im više odgovara, ja sam više spremna na dobru zafrkanciju nrgo za mozganje, a ti ćeš sigurna sama pročitati i više od onog što sam napisala.

odličan-i ....pardon

Evo, pristavila ručak, sve nasjeckala, prepržila, prodinstala, poslagala, sad samo tu i tamo nadzor... Pa evo me više ovdje.

Ne ignoriram te, biserna, nego ne znam što bih odgovorila na komentare. Svatko ima pravo na svoj izbor, a ja, naravno, na iščitavanje tog izbora; kao i na odluku hoću li čitati naglas ili u sebi.

Treba li o ovome tekstu mozgati? Pa i ne. Bar ja tak mislim.

Valjda svi znamo toliko o sebi da bar pretpostavljamo kako nikad nismo sasvim vidljivi i sasvim shvatljivi, ni sebi, a drugima još manje.

I kad ulazimo u okršaje, je li to češće zato da zaštitimo svoj vidljivi, ili svoj nevidljivi dio?

Ja bih rekla da je vidljivo uvijek već jednim dijelom zaštita nevidljivog. Npr., moja prividna komunikativnost zapravo štiti moj stidljivi, rezervirani, distancirani ja. Moja agresivnost je nerijetko defenzivna, a ne osvajačka. Vjerujem da je tako i s drugima. Uglavnom.

I vjerujem da su svi naši oblici ponašanja najčešće - iako ne uvijek! - u službi obrane tog našeg nevidljivog ja. Čak i kad ga sami nismo svjesni. Moćno je ono, upogoni cijelo biće tako iz sjene.

I ovo je zapravo komentar tih jučerašnjih teških bitaka na blogu: mislim da se svi štite. Manje napadaju, puno, puno više štite.

Dođu ljudi ovamo i stvore neku personu - jer, moramo je stvoriti, to je takav medij, nemreš se jednostavno prikazati u svojem totalitetu. Iako, nikad to nemreš, ali ovdje je zericu teže.

I u tu personu ugrade i nešto tog svojeg nevidljivog, lik ili naličje, nije bitno, ali naš nevidljivac je moćan, rekoh već, i upravlja našim postupcima iz potaje i uvijek za svoj interes.

I možda u toj personi i mi sami uvidimo dio svoje nevidljivosti; ili pak obratno, povjerujemo da smo se oteli njenoj vlasti.

Kako god bilo, čini mi se da smo ovdje osjetljiviji; zato jer je sve nekak izloženije, zapisano, provjerljivo, dokumentirano. Kad kažeš pogrešnu riječ, ili neku koju nisi htjela reći, moš se izvući s "niste dobro čuli". Ali, kad je zapišeš? Hm. Ne bu baš išlo. Čak i nepismenjaci znaju toliko pročitati.

Idem sad malo u kuhinju.

Eh, dobro da sam pogledala, trebalo je staviti na slabiji plamen.

Uglavnom, u tu našu "školjku", tu našu virtualnu osobnost, uvuče se i ona najintimnija, najosjetljivija, najbolnija. I vidi se. Nepovratno se vidi -ako se zezneš, ostaje. Moš jedino promijeniti nick i pokušati ukloniti u novom. No, prije ili kasnije, naš nevidljivac će se pojaviti, zapisati i urezati u nečije pamćenje.

Zašto je vinslet popizdila kad sam skužila i napisala da je prije bila leah? Vjerojatno zato: jer je htjela restartati tu svoju virtualnu osobnost. A je omela. Jesam li to učinila namjerno? Paaaaaa... jesam. Ruku na srce, jesam. Jesam li to učinila za njezino dobro? Donekle. Mislim da bi bila zdravija i veselija kad bi se malo više pozabavila svojom nevidljivom ja. Možda ne javno, ali onak, kad su si same. Međutim, ne, nije to pravi razlog: jednostavno mi je iritantna, jer me podsjeća na neke moje vlastite slabosti, ah, uglavnom prevladane, ali još uvijek izvor srama.

Svi imamo neki život iza sebe , to pišu /emo i čitamo svaki dan, trebali bi bit odgovorni, imati razvijenu empatiju, i razumjevanje ,ali u sebi --ne riječima.Jesam moralist? Ne zanima me , jedino me zanima moj život ,mir u mom životu.Kočnicu u prstima podmazujem sa distancom životne potrebe. Ukratko tako nekako.

*A ja JE omela.

Isto važi za sve koje sam ovdje "napala": štitila sam vlastite slabosti napadajući njihove očigledne. Ili se stidjela vlastitih. Ili se sramila što sam im uopće ikada podlegla. Jedino laženku nemrem smisliti isključivo zbog idejnog i ideološkog neslaganja, bez imalo empatičnosti. Svi drugi su, zapravo, dio mene, dio koji me boli i koji ZATO želim ukloniti/ublažiti/evoluirati.

Biserna, puno je toga što bi "trebalo" biti, ali ajmo pogledati što jest. A kad ja pogledam što jest, ne činim to zbog drugih, nego zbog sebe. Zbog svoje perspektive, zbog vlastite samoprocjene. Ili da mi brže prođe vrijeme. Onda u tome može biti i čiste zloće. Ne zbog zloće same po sebi, nego zato jer zloća najsigurnije provocira reakcije pa je dinamičnije.

Promjeniti nick i pisati drukčijim "pritiskom"na tipkovnicu moguće je nakratko,predugo smo tu,previše se "znamo".
Ija bi, jer mi nude previše grupnog sexa pa ne uspjevam svima udobrovoljiti sa porukama NISAM ZAINTERESIRANA(zezam se malo na svoj konto).

Ali, kad ljude, uključujući i njihove virtualne persone, pogledam svojim najblagonaklonijim pogledom, uvijek suosjećam. A to mi je teško. Boli me. Traži akciju. Zato ne idem u skloništa za napuštene životinje, jer sve bih ih poželjela odvesti kući, a to ne mogu, i čak kad bih uzela njih 10, imala bih noćne more zbog svih onih koje nisam, koje su i dalje napuštene... I to, jednostavno, ne mogu. Radije anonimno uplatim novce.

Ono što je -JE više ružnog nego lijepog, zato sam se i ja odmakla, pa odlučila lijepiti zapise o cvijeću ali (mislim da si skužila poantu, bit će na kraju), ipak sam uvjerena, da si ljudi nebi smeli dopustiti ovako narazumno optuživati za stvarno nevažne sitnice u životu .Bilo je ružno ali više otužno!

( prodaju jabuke po 4 kune, kupila dve gajbe)

Biserna, niš to nije ružno. Ne zapravo: ljudi se plaše, snalaze se, pretpostavljaju, griješe, pokušavaju se snaći... I uglavnom se, zaista, bore sami sa sobom. A toga nisu ni svjesni. Zato pucaju po drugima.

P.S. Ne volim jabuke. Osim u štrudli, ali to ne želim odveć često jesti.

I sad se ja pitam, koliko je to moje upiranje očiju u strahove, sramove, strahote i nemogućnosti, vlastite i kao takve prepoznate i priznate, i tuđe, pa kao takve naslućene i pribojavane, uopće ikome korisno? Ma, ne "ikome", nego meni? Jel ja od toga živim bolje? Jel si otvaram više mogućnosti, više izbora? Sumnjam. Ovo za izbore. Hm. Možda si jedino omogućavam biti sigurnija u izbore koje imam.

Vega,ako konstantno čitamo o traumama u životu kroz 50+godina, pa zar nije vrijeme da se nauće sa manje "streljanja " komunicirati i kad se neslažemo sa ljudima?
Pa zar nije stresno živjeti sa revolverom u ustima?
Ja bi odlučno rekla samoj sebi DOSTA....to je muka - mučiti samog sebe. u 50+g,

Razumijem sve i svakog , to mi nije teško ALI se NE SLAŽEM,NE PODUPIREM.. pišem drugačije,mislim drugačije kao i svi, uvijek ima nešto što nas dijeli ili spaja u mišljenima,i hvala blogu da je tako.

Vidi mene kako sam se "rastipkala",vjerojatno jer sam bila iznenađena jućer.
Neću više,pozzz Vega...ugodno popodne:-)...a da..pomazni mi ljubav;-)

Biserna, svatko osjeti svoj trenutak kad valja spustiti oružje; a netko ga ne spušta do posljednjeg daha, jer to je dio njihovog identiteta. Kažem ti, kad ljude gledam svoj NAJblagonaklonijim pogledom, dođe mi da svakoga usvojim, jer jednostavno ne uspijevam vidjeti tzv. "lošeg" čovjeka; samo jadnog. Samo uplašenog. Samo nemoćnog.

Ali, ne mogu takva kroz svijet i život. Ne ide tako i kvit. Moram i ja pucati. U samoobrani, iz straha, iz predostrožnosti, ili zato jer trebam nešto.

A tako je sa svima nama. I ti pucaš. Iz džepa. I misliš da se to ne vidi, zar ne? ;-))

*svojIM

samokontrola mi radi osim ponekad popustim kad poželim..kao sada........

Gle Vega , to šti si sad napisala mogla bi i ja(ili u prevodu SLAŽEM SE) , ALI bi se sa mojim riječima čitalo ovako........

Volim ja sve ljude , meni oni ne smetaju, meni SMETA NJIHOVO PONAŠANJE, bili ti mene razumjela i shvatila da mislimo isto ili bi se posvadila sa predbacivanjem kako sam osladna , kako sem...ma nemrem se sjetiti još ponekih usporedbi.???..ALI u biti mislimo jednako.

Uvijek nam smeta neka zapreka koja je u nama. Ja ne mrzim komraca koji me ubode, iako ga pljesnem bez razmišljanja. Je li to isto, biserna? I je, i nije, rekla bih. Do sada, još uvijek nisam ubila niti jednog ČOVJEKA.

Ali kvaka u svemu -- htjeli bi da pišemo istim riječima, iako se jako naglašava o razlitčitosti , toleranci i puno ininih pozitivih...piše samo...a djeluje ..bumbumbumbum i ekspertira sa vučenjem riječi iz konteksta.Onda nastavlja sa virtualno verbalnim zlostavljanjem.Eto TO nije čovjek to je ponašanje.
Eto sad i ja bumbumbum:-))))

ma meni žao što se toliko i na takav način komunicira , može drukčije..,treba znat stat, nije potrebno tako ...joj Vega , toliko boli i ozbiljnih travma život nosi .....svi pišemo znam znam znam ..ali puno njih živi drukčije ebi ga..tako ja.

Isprike, morala sam poručati. Ma, ja bih još i pričekala, ali šaponja se već ispišao od miomirisa, a nikak dobit konkretno.

Je li čovjek istovjetan sa svojim ponašanjem? U velikoj mjeri jest - osobito neki usputni čovjek, kojeg nemam razloga uviđati i analizirati izvan vidljivog, a to su postupci. Treba li nekome alaliti iritantne postupke zato jer shvaćamo njihove razloge? Iznimno sami, rekla bih. Shvaćam ja serijske ubojice, ali ih ne bih pustila da se prepuštaju svojim nagonima. Međutim, srećom, do sad još nisam imala posla sa serijskim ubojicama, ali jesam sa serijskim gnjavatorima. Takve jednostavno želim udaljiti od sebe. Niš drugo. Ne osuđujem ih, ne želim im zlo, ali ih ni ne želim u svojoj blizini. That's it. Kad pripucam u njihovom smjeru, to je samo zato da ih maknem sa svojeg terena, a ne da ih ubijem, oderem, skuham i požderem.

*Iznimno samO

A to kaj se može komunicirati drugačije... Naravno da se može. Za drugačiju komunikaciju postoji mjesto i vrijeme. OVDJE se komunicira OVAKO. Jer je ovo mjesto (a valjda i vrijeme) za TAKVU komunikaciju. I kvit.

Svako bira svoj način i to je okey, ja biram tipko OFF, neda mi se , nije vrijedno jerrrrrr?---
Može se desit Vega da idem spat , ujutro kad se probudim nevidim ništa , amabaš ništa( primjer ili pak događaj jedan između puno njih)......pa počne moj rat za moj život, treba mi energija za mene samu,
Dođem tu da se "raspucam "po mojoj želji, viđenju ili off.

Idem kavu pit, lijep kišnovati dan ,baybay..i ne zaboravi mi ju tisnut sebi i podragat:-))

da KVIT:-)))))))

Biserna, je, ti tak jer se imaš kamo maknuti. Možda mnogi ovdašnji nemaju. Možda je drugima ovo važnije nego tebi ili meni. U svakom slučaju, svi koji smo ovdje nešto riskiramo i svatko od nas sam za sebe procjenjuje koliko rizika želi ili može podnijeti. I to je povlastica u usporedbi s ostatkom života, u koji smo bačeni bez pitanja i bez naše privole, pa snađi se, druže... ili ne. Nema čarobne OFF tipke.

Tvoja ljubaf je jučer završila u kadi, jerbo se ukakila u gaće. Danas je čista i mirisna, ali na distanci, valjda od frke da bi to kupanje moglo postati svakodnevna pojava. Svejedno, doći će ona, a onda pada jedan gnjav u tvoje ime :-))