...

kad će već jednom pobijediti ta ženska emancipacija?

ovo je jedna obična floskula i tipična predrasuda.
nema ženske ili muške emancipacije! sposobnost popravljanja pegle ili zarađivanja love za život ne ukazuje na emancipaciju, nego na osobnu sposobnost. i dok će se to dijeliti na muško ili žensko nikad neće doći do ravnoteže podjele rada prema sposobnostima, a ne prema spolu. to što su te razlike zapravo umjetno stvorene zbog povijesno-socioloških razloga (nastanak viška vrijednosti i slobodnog vremena, a preostajanje potrebe za borbom, dominacijom, osvajanjem teritorija, što je dodatno potenciralo biološku agresiju), već odavno nemaju utemeljenje na biološkim potrebama čopora, stvara imaginarnu razliku formaliziranu običajima i notornim stavovima. ionako je davna patrijarhalna podjela uloga nastala zbog potrebe za očuvanjem i vladanjem nad materijalniom imovinom.

no, da ne filozofiram, emancipacije neće biti dotle dok se u mozgovima ljudi ne iskristalizira činjenica da se razlikujemo po vlastitim sposobnostima, inteligenciji, znanju, fizičkoj spremi, izgledu, socijalnim i emocionalnim vještinama, stavovima i da prema tome zauzmemo u društvu mjesto koje nas ostvaruje kao ličnost. a imamo li pimpek ili cice to je bitno isključivo u okviru spolnosti i razmnožavanja. ne postoji ženska emancipacija bez muške. a sufražetska borba za financijsku samostalnost i tretiranje žene kao ravnopravnog sudionika podjele profita je samo klasna borba. do emacipacije cjelokupnog društva je još jako daleko. sve dok postoji kamenovanje preljubnica, prozivanje nevjenčane majke kurvom, a muškarca s puno partnerica pravim frajerom.

mnoge majke naprave taktičku grešku i odgajaju svoje sinove onako kako ne bi željele da im budu muževi, koji su upravo takvi, i takvima načine i svoje sinove.na žalost, to je točno. idemo linijom manjeg otpora i svoje sinove učimo da treba biti galantan i platit piće curi. biologija radi: privući će nas onaj koji ima šanse donijeti najveći mamutov but u pećinu. jer to podrazumijeva da je u stanju prehraniti mladunčad i obraniti je od grabežljivca.

ono kaj si ti, dragi prijatelju, komentiral za politiku, ha, u politiku idu samo oni koji su gurani vlastitim nagonom za dominacijom. i tu nema veze ko kaj ima u gačama. moć je moć.

daklem, nema emancipacije dok se ne emancipiraju svi članovi čopora. prema sposobnostima. ono kaj nam se rugaju muški da smo htjele emancipaciju pa si ju sad imamo, zapravo nema nikakve osnove. samo glupača, pokvarenjača i nerazumnica teži vlastitim "ženskim pravima", a ne uzima u obzir realne mogućnosti i sposobnosti i sebe i partnera. alfe u čoporu su zaista oni koji su sposobni donijeti najveći komad mamuta (alfa mužjaci), oni koji najbolje mogu organizirati i voditi pogon na divljač (alfa vučice i alfa lavice)i brinuti o čoporu(alfa vučice), koji mogu najmudrije održati krdo na okupu (alfa slonice), oni koji mogu napraviti najotporniju i najzdraviju mladunčad (alfa gorile).

među ljudima je otkad je civilizacije prosperirao onaj alfa koji je: fizički najjači, najglasniji, ili najlukaviji, autoritativan, ima vlasništvo nad materijalnim sredstvima, ili danas, utjecaj, prodornost i preko leševa, ambicioznost i beskrupuloznost, podršku istomišljenika, bilo zbog straha ili zbog koristoljublja. u doba matrijarhata je podjela rada bila prema sposobnostima za opću korist, ne pojedinca ili manju grupu, i osobu se cijenilo prema doprinosu dobrobiti za sve, i nije bilo podjele muško-žensko, nego prema sposobnostima, mudrosti, iskustvu.

na žalost, nepobitna je činjenica da su žene toliko opterećene višestrukom ulogom u društvu, da se nemaju snage ni vremena, a ne sposobnosti, da se bave politikom. prvo: društveni uvjeti i običaji ne dozvoljavaju da se muškarci bave istim stvarima kojima se bave žene u domaćinstvu. iako su podjednako sposobni, ne dijele kućne poslove niti brigu oko djece ravnopravno. isto tako kad se žene poduhvate vodstva, dočekuje ih hrpetina društvenih predrasuda i moraju uložiti veći trud da bi njihove ideje bile prihvaćene. i onda obično odustanu, svjesne da će njihove obitelji, djeca i muževi biti zakinuti ako ona gubi snagu na drugom polju.

bajdvej, pusićka je imala uvijek podršku i obitelji i supruga, nije odrastala u malograđanskoj sredini, nego se kretala u društvu istomišljenika, istinskih intelektualaca i slobodoumnika. u saboru je naišla na primitivca koji ju je javno smjestio na madrac. njegova supruga strpljivo trpi njegove razbludne pustolovine, vanbračnu djecu, slikanje u tangama po žutoj štampi, svoju djecu je odgojila u stilu: neka se kćer dobro uda za bogataša da joj u braku ništa ne nedostaje, a sin odabere neku mirnu smjernu ženicu koja će mu izroditi puno dječurlije. a ona će mrtvo-hladno prati i dalje njegove košulje, peglati odijela, ona ima love jer joj familija šalje iz švice, završila je osnovnu školu i družila se s duvnama, i naučila je da je najbolje biti strpljiv i miran, jer ima krov nad glavom, status udate besprijekorne gospođe, nikad neće podnijeti zahtjev za rastavu jer ionako nema kud. nije od onih samohranih majki koje nisu mogle otrpjeti vanbračne izlete, koje nemaju dovoljno para da plate bedinericu, kuharicu, niti pomoć šire familije, kojima nije bilo omogućeno vrhunsko školovanje jer su od mladosti morale zarađivati za kruh i zapravo su u doživotnoj pat-poziciji. niti je od onih koje bi i krenule u tu pustolovinu, imaju znanja, ali nemaju snage, zato što ne mogu računati na podjelu obiteljskih zaduženja. a to ne mogu zato što nisu naišle na onaj rijetki primjerak muškarca koji će samoinicijativno ustati po noći, dati flašicu, promijeniti pelene, oribati kupaonu, znati sam što treba donijeti s placa, skuhati ručak, pogledati zadaću klincu, i to sve napraviti i vidjeti sam, ne da mu se daje direktiva ili ga se mora moliti, a ne samo otići pred televizor i galamiti: mali ti se dere, sigurno se pokakao.

valjda svjesno ne ulazimo u takve borbe jer nam je genetski ucijepljena misao o dobrobiti obiteljske zajednice, a ne alfa-prčenje po političkim forumima i kvorumima.

o tome se radi da su ljudi nezadovoljni svojim prirodnim mjestom u društvu i da žele biti alfe, tako se i ponašaju, bez obzira jesu li toga vrijedni ili ne. ego hraniti uspjesima , pa makar biti samo priljepak nekom drugom alfi , česta je pojava obostrano.

eh, bila bih sretna da nađem partnera kojem to zaista neće biti bitno, koji će se ostvarivati zajedno sa mnom bez potrebe da ostvaruje svoju bit kroz poziciju, nego da bude dovoljno samosvojan i siguran u sebe da s ljubavlju teži obostranoj sreći.bez straha od "gubitka" ponosa, muževnosti, poštovanja drugih. i bez potrebe da se stalno nekome i nečemu dokazuje.

slažem se, nismo postali direktno od majmuna, ali zapravo sva pisana, nepisana pravila, stavovi, društveno ponašanje, bez obzira je li zakonski i običajno utvrđeno, zapravo je odjek potreba čopora i pojedinca u čoporu. socijalizacija i civilizacija, kultura, sve je to samo formalni ogrtač prirođenih potreba koje su već odavno u ljudskoj zajednici nepotrebne. mi ih ne vidimo, baš zato što smo se "civilizirali". pa ih neki i dalje slušaju ne shvaćajući da su suvišne, a neke sposobnosti koje su itekako potrebne, potiskujemo kao izraz mlakosti, slabosti, nevrijednosti.

bila je uvijek neka podjela, na poglavicu, veliku majku, vrača, iscjeliteljicu, onoga ko je najbolji lovac, ili koji najbolje prati tragove, ko najbolje radi oružje, ili najbolje niže perlice za ukras. i svađa je bilo, naravno, i njih su počinjali samo oni koji su smatrali da imaju "pravo" biti više cijenjeni. jer su mislili da to zaslužuju. često su mislili krivo. isto kao i danas. jer u svakoj zajednici ima onih cca 10% koji imaju više adrenalina i nisu se sposobni potpuno uklopiti, nego žele biti iznad svih. danas se takva kompenzacija odnosi na imanje novca, statusa, auta, položaja, ugleda, ljepote, potrebi za moći, vlasti, slavom i upravljanjem svima ostalima.



dualizam kao neprirodni izraz socijalizacije

goethe:

Dvije duše žive, ah, u mojoj grudi,
Jedna od druge rastati se žudi;
Dok jedna svijet ovaj
Niskom strašću grli,
Druga snažno se iz kala diže
Svijetu uzvišenih praotaca hrli.

(faust)

eh, osim u poeziji, takav se dualizam vrlo jasno nalazi svuda oko nas. no, mislim da je to samo zajeb društva, koje nam postavlja zahtjeve neprirođene ljudskosti. i još nespretniji paradoks evolucije koja nas biološki drži u pećini, odavno u raskoraku s razvojem intelekta, tehnologijom i socijalnim uređenjem.

a ima ponešto i u rigidnosti pojedinca. ukalupljujemo se od malih nogu i pridržavamo onoga što nas savjetuje okolina, nameće nam stavove koje automatski kao nezrela bića usvajamo. no, umjesto da odrastemo, sazrijemo i stvorimo vlastiti put, priklanjamo se već unaprijed stvorenoj kuli bjelokosnoj koja štiti našu ličnost od svega što se ne uklapa u mainstream.

može neko biti jako inteligentan, uspješan u društvu, znači da je u nekim vidovima svog razvoja dospio daleko i sazrio. no, na žalost, emotivna i socijalna inteligencija često stane na nekoj dalekoj štengi mladenaštva, puberteta, rane adolescencije. a to se obično odnosi na sposobnost donošenja nekih odluka, provođenja tih odluka, sposobnost preuzmanja odgovornosti za postupke bez opravdavanja. a ponajviše na empatiju prema drugim ljudima. vjerojatno zbog osobnog straha da ne budu povrijeđeni, da ne ispadnu luzeri, nesposobnjakovići i papci. jer ne shvaćaju da je veličina čovjeka upravo u njegovoj sposobnosti osobnog razvoja, a ne statici koja im daje privid sigurnosti i čvrstog ega. zrela odrasla odgovorna osoba će itekako znati pomiriti iskonske biološke porive, osobne karakteristike temperamenta i naravi s konkretnom situacijom. jer zna prepoznati što u sebi ima i zna način kako da odloži, preraspodijeli ili kanalizira sukob željenog i potrebnog.
doduše, čini mi se da mudra žena lakše podnese glupog muškog, nego što pametni muškarac može podnijeti blesavu ženu. bit će da nam je i tu biologija milostivo udijelila više strpljivosti, razumijevanja, optimizma i upornosti.



audiatur et altera pars (čujmo i drugu stranu)

kad sam pitala neke dečke kak im je na iskrici i kaj misle (ma zapravo većina ih se sama izjašnjavala, ha, ha), priče su bile poprilično različite, no sve su se svodile na činjenicu kak tu nema solidnih žena, ha, ha.

najčešći komentar je bio tipa: uf, pa te bi se odmah ženile, odmah bi napravile moj životni raspored, previše traže, pa ne podrazumijeva se da ću joj na prvom čvenku ponudit zaruke...

ili u stilu: je pa kaj bi ona štela, kakvi veliki uvodi, kakvi bakrači, pa zna se kaj se traži na iskrici, pa zato su i došle...pa ak smo se poševili to ne znači da mi se mora obesit za rame, pa nisam joj niš obečal, imam ja svoj život i ne treba mi obaveza...

neki su rekli: hmm, nije odgovarala mojim estetskim kriterijima, bila je nekak premršava/predebela/imala je čudnu (?) facu, non-stop je brbljala o bivšem mužu/poslu/poeziji/romantici...čudno se oblačila...

nije htjela u krevet, jbt, ko da joj je od zlata...

tražila me da joj posudim lovu...

ni jedan mi baš nije pričao puno o razlici u karakteru, emocionalnoj udaljenosti, drugačijim životniim stavovima, načinu života kao bitnim razlozima za ne nastavljanje veze. niti o situaciji da je zapravo želio malo avanture, podizanja vlastitog ega održavajući paralelnu vezu, malo više emocionalne ili intelektualne ispunjenosti koju ne dobiva u onoj drugoj vezi, niti o povremenom naletu mužjačke potrebe da opet okusi svoje zavodničke sposobnosti. poneki su samo priznali, tiho, da su fulali jer je cura skužila da je već zauzet, no nije im bilo žao što su se uopće upuštali, nego što su bili nesmotreni pa su provaljeni.

neki su se žalili da ne razumiju zašto su neuspješni. pa tak se trude, pa niš. ma, to je siguno loša karma, nemaju sreće, danas su žene prezahtjevne, traže nemoguće, traže samo bogate, zgodne, uspješne, s kolima, dobrim gajbama, nitko ne traži takvu nježnu suptilnu dušicu kao što je on...

daklem, u većini slučajeva žene su ili prepovršne, ili preduboko ulaze u njihov život, ili traže nemoguće, ili su mlitave ko krpe (to se odsobito odnosi na konkrevetne aktivnosti), ili su ružne/debele/s bradavicom na nosu/degeneričnim malim prstom na nozi/čorave jer nose naočale/nisu senzibilizirane na njihov istančan ukus po pitanju audio-stereo-kućno-kino tehnike, ili su gadure koje su ih ostavile, ko ih šiša, nisu imale nikad vremena, objesile su im se za vrat ko udavi, gušile su ih, bile posesivne, nisu mogli disati, stalno su ih zivkale na mob, i na posao, i doma, i zvale familiju, bile su ljubomorne kaj su oni i dalje ostali na iskrici, zabogamiloga, ak su u vezi valjda ne znači da ne smiju pogledat neku drugu ili se razgovarat.

ak im se ženska baš i ne sviđa, pa nezgodno joj je u lice reći da mu ne paše, jer bu onda pitala zakaj. zakaj? pa kajaznam, naprosto mi se ne sviđa, kaj se tu ima razmišljat. onda je bolje više se ne javljat, ili se javit pa ju probat nagovorit na novi čvenk, treba ostat u dobrim odnosima, jel, ko zna kad ti bude zatrebala...

ajoooj, svačeg sam se naslušala...



sitnouvredljive dušice

meni nedavno jedan se obratio, ono, fin, pristojan, i odmah bi se on našao sa mnom. aja pokušala nešto o njemu i saznati, očekivala da ćemo najprije izmijeniti osnovne informacije, ono, klinci, hobiji, želje, navike... no on bez oklijevanja odmah predloži čvenk. bez broja moba, bez pokušaja da se ipak najprije čujemo i porazgovaramo. i tako se mi dopiskavamo, i onda mi ovi s iskrice pošalju poruku da, budući da nisam premium, imam samo određeni dozvoljeni broj postova (onih u okviriću!) s jednim istim nickom. i nastane prekid u komunikaciji! drugi dan ja dobim poruku od njega: kakvo ti je ime, takav ti je i IQ 30!

jel se tipu nekaj poremetilo u glavi?? pa do jučer je navaljivao na čvenk! no, ja pristojna, napišem mu da nije u redu, da naprosto imamo prekid u komunikaciji zbog pravila iskrice. i on se meni onda javi, posipa pepelom, da nek oprostim, da je glupan, da je njega neka kokoš sa sličnim imenom maltretirala ovdje, da je on mislio da sam ja ona, i da grozno, neka budem prava žena, i nek to shvatim, da mu je krivo što je upropastio svojom glupošću potencijalnu dobru vezu, bla,bla.
ok, ok, tješim ga ja, zabuna se svakome može dogoditi. i naravno, očekujem ja da me ponovno pozove na čvenk, kad je već tako zagrijan. niš. odonda mi se nije javil. škicnem ja na njegov profil. metnuo je sliku. katastrofa!!!!mali ćelavi debeljko s crvenim nosom, glupavog pogleda, ko kumek z brega, ma ne bi ga ni štapom! fala bogu kaj se nije više javil. kaj misliš, cijeli dan se riktat, lickat, sređivat, i onda izgubit vrijeme s tak izrazito neprivlačnim likom. koji je uz to još i cartljiv, prost i histeričan. nek si on drugima piskara uvredljive poruke o IQ 30!



sadomazo tip

meni nedavno jedan lik pošalje samo poruku s imenom i brojem moba. idem ja videt koji je taj, a kad tamo u profilu mu piše da je snažan, dominantan, da voli podložne cure, a on gazduje, i sve tako nešto u sadističkom stilu. odgovorila sam mu: zajeb, ja sam domina, crve! lanci, bičevi i da te zgazim čizmama! bajdvej, nick mu je sadozg.



samoća i osamljenost

na žalost, vidiš i sama da te takva poznanstva ne ispunjuju u potpunosti. ljudi na poslu, u susjedstvu, u slučajnim okolnostima su samo segmentalne prilike za zajedničke teme. sa svakim možeš o nečemu razgovarati, no nema onih s kojima bi mogla o većini stvari koje ti s događaju. za tako nešto potrebna je uvijek neka vrlo bliska osoba. netko kome ćeš i u dva u noći moći bez grižnje savjesti reći što te muči, veseli. u standardnim poznanstvima toga nema, uvijek se poštuju osobne obrade i vremena i prostora. dodirujemo se samo djelomično, u zajedničkim segmentima.
dugo vremena sam bila sama, iako mi je grčevito bila potrebna baš takva bliska osoba. no, takvih nije bilo. prijateljice su imale svoj život, djecu, obitelji, bez mladenačke slobode da se drže kad hoće. u vrijeme dok smo imale samo jedna drugu i zajedničke interese, školu, faks. sve ostalo je bilo manje važno, povjeravale si najveće tajne i beskonačno razglabale i diskutirale o svačemu i ničemu. to isto sam očekivala, zapravo imala pravo očekivati i od muža, partnera, roditelja, sestre. na žalost, toga nije bilo. i uzalud održavanje prijateljstva s prijateljicama i dotad bliskim ljudima, kad smo se svi odreda razišli u životnim smjerovima, promijenili navike, interese, želje. a zbog nastalih obaveza i s debelo skraćenim vremenom za mogućnost druženja. uz to ubroji i kronični umor koji te kad-tad nadvlada uslijed opterećenja poslom, djecom, egzistencijalnim problemima, svakidašnjim neodgodivim zadacima, i emotivnom prazninom koja te tišti zbog npr. lošeg braka, otuđenosti od vlastitog bića, od ljudi koji bi ti trebali biti najbliskiji.

s vremenom sam se naučila da sam sama, da zaista uvijek sama donosim odluke, provodim ih. da mogu birati u korist boljeg života i sebe i djece. i da više nitko odavno ne mari kako se zaista osjećam kad dođem s posla, kako se osjećam kad letim između domaćih zadaća, skuhanog, speglanog, popravaka u kući, organizacije dolazaka, odlazaka, financijskog rebalansa, fizički nemoguće zahtjevnih vratolomija koje inače obavlja najmanje dvoje ljudi. između svih onih "moraš, treba, daj, požuri, provjeri, dead-line, žrtvuj se, pomogni, pouči, održi autoritet i red, budi obzirna i nježna, puna razumijevanja, bla, bla...).
i onda se naprosto umoriš. prihvatiš činjenicu da si sam kaj pes, i tek onda, nakon što se isprazniš od svih tuga, razočaranja, neispunjenih očekivanja i želja, naučiš odbaciti suvišno, razlučiti stvarno bitno od onog nebitnog što te bez veze cijedilo do kraja, staneš na ono osnovno što jedino imaš: temelje svojeg vlastitog podruma, svoje biti. i tek kad se tako naučiš biti potpuno sama, onda imaš šanse bez daljnjih boli i osjećaja napuštenosti potražiti ono što ti odgovara. na žalost, izbor je sve uži. i nemoj da te u toj fazi opet preuzme čamotinja i malodušnost!!na koncu konca, zapravo, niti to ti nije potrebno da itekako kvalitetno živiš. jer očito, barem zasad, nismo naišle na dovoljno kvalitetnu osobu da bi joj se dale onako kako bi željele i od nje.
a život ide dalje, svakom sekundom gubiš dragocjeno vrijeme koje bi mogla posvetiti osobnom duhovnom rastu, obrazovanju, radostima, prirodi, i svojima ukoliko si im još potrebna. a, gledam po sebi, majka si dok dišeš, ne kad oni odu, nego doživotno. i njihovim odrastanjem mijenja se kvaliteta tog odnosa, više ne posto0ji odnos majka-dijete, nego odnos kojeg treba tek izgraditi. relacija dvoje odraslih kompetentnih ljudi koji žive svoj vlastiti život, imaju svoje misli, želje, običaje, navike i stavove. i tu više ne igra ulogu ko je majka, a ko dijete. to obično djeca kasno skuže, iako ih u pubertetu upravo ta faza odvajanja od roditelja najviše pritiska pa odu u bespotrebni bunt i kojekakve pubertetske revolucije. no, ako je zrelo odrastao, više te neće gledati kao majku, nego kao osobu vrijednu pošto0vanja. to učim i svoje, kažem im: ne špotam vas zato što sam jača, zato što sam mama ili trebam imati autoriteta, nego zato što vas volim i želim da odrastete u sretne ljude.