čudan čovjek čudnog imena

Čađa je masna
miris iza hrskave kore
mami prste da talože crno ispod nokta
držim te toplu i ukusnu
u mjerici papirnatog stožca
zgužvanu i samo moju u džepu
pa te ubacim pored sebe
kao surogat čežnje
prebacujem ruku preko tvog ramena
u šetnji smo
vrući kesteni, ti i ja
vjenčani za trenutak bliskosti
koincidencijom izmaštanog susreta
bez tijela
bez želja
u rijetkoj riječi
i bujici ugodne šutnje
na ljuljački bokova u hodu
lišće nam šapuće pod đonovima
identični u našim razlikama
vijugamo Lenuccijevom potkovom
sretni u zamišljaju
slijepi u zagrljaju.

Dlan u dlanu
ti izabireš stranu
kroz Marićev prolaz
sa glasnim smijehom
krivoj intonaciji francuske fraze
i znatiželjom darovanom izlozima
po Ulici Lažnjaka
do trga cvijeća, pjesnika i pravoslavja
gdje krizanteme čekaju kupce
a klinčići plutaju u kuhanom vinu

Zadnji kesten,
vraćam te tvome dijelu neba
imao sam te koliko mi treba
da zamaknem u Ilicu
kroz masu onih
koji ne ljube zagrebačku jesen.

:-)

vruci kesten
ti ja
oljusteno
popapano
nestajem
brisem
bojim se
nezapocetog
a glad ne osjecam...