Ručkić krčkić

Za mene je ljubav, ona muško-ženska, oduvijek bila usputna zanimacija - ne cilj, ne sredstvo, nego dragi hobi za koji ponekad imam vremena. I snage. I strpljenja.

Zašto je tako, zapravo nisam sigurna: Je li zato jer sam jedinica pa se nisam imala prilike naviknuti na ljudske različitosti i uporno voljeti čak i kad su mi neprihvatljive? Ili zato jer sam puno čitala pa stekla neku idealiziranu predodžbu prije svega o tome kako neka osoba (ja) treba časno živjeti i časno voljeti? Jesam li imala peh, upoznala premali broj zanimljivih muškaraca, ili su mi muškarci jednostavno nedostatni za osjećaj zadovoljstva, zadovoljenosti, a sreću da ni ne spominjem, jednostavno zato jer ja nisam unutar nekih općeprihvaćenih standarda, a oni su uglavnom ispod mojih, tako idiosinkratičnih? Ne znam, a mislim da nije ni važno: ponekad bismo se usrećili; puno rjeđe unesrećili.

Zanimljivo mi je kako su ljudi skloni moju sklonost da živim drugačije i usrećujem se drugačije osuđivati kao manjkavost, bahatluk ili agresiju prema njima i njihovim načinima. A uopće nije tako! Naprotiv: ja sam svjesna toga da većina ljudi iz svojih međusobnih odnosa izvlači više zadovoljstva nego ja i pomalo sam im zavidna. Ali, ja ne mogu tako, za mene nije tako, i sve što tražim od njih jest da ne napadaju moju potrebu da s njima budem manje nego što oni međusobno jesu jedni s drugima.

Jer meni je silno naporno stalno se uživljavati u nešto što me ne zanima; a protivno je mojem kodeksu časti, bio on realan ili nerealan, ispravan ili pogrešan po tko zna kakvim kriterijima, pretvarati se da mi je gušt prežvakavati teme koje sam davno apsolvirala, ako sam se uopće ikada njima poželjela baviti, ili tvrditi da volim npr. nekakvu novopečenu blogericu, koja je za moj pojam samo replika replike silnih replika koje me ne zanimaju još od 13. godine života. Ali, kad npr. takvoj lijepo kažem, OK, curo, svaka tebi čast, tebe to zaokuplja, ali mene ne, produži dalje, i ne, ja smatram neprirodnim iskazivati "ljubav" nekome koga uopće ne poznajem, bila to ti, prolaznik na ulici, moja studentica na prvih 10 sati nastave ili neka holivudska glumica, ova se smrtno uvrijedi, shvati to kao napad na njen osobni integritet i onda ispali rafal na moj. I kaj očekuje? Da se predomislim? Da je zavolim? Hmmmm... Ne bi išlo, zar ne? Nikome. Ni prosječnoj većini.

Odlutah od teme - muško-žensko voljenje. Nakon jučerašnjih zapisa doživjeh niz napada muškadije koja se našla uvrijeđena. Jer em su cijepljeni na ironiju, em su bukve bukvalne, em su zapise shvatili kao nekakav poziv na power-play, em ne mogu vjerovati da ITKO o njima može misliti drugačije nego što oni smatraju da bi o njima trebalo misliti, em im je nepojmljivo da bi ikome mogli biti dragi AKO ih tako vidi. A ja ih vidim. Kad oduzmem ironiju, provokaciju i zafrkanciju, stvarno su mi uglavnom beskorisni, tek povremeno zabavni, ali unatoč svemu DRAGI. I smatram da bi mi zbog toga trebali biti zahvalni. Jer, lako je voljeti nekoga tko ti stalno unaprjeđuje život; a puno, puno teže nekoga tko ga komplicira, otežava, a ponekad čak i unazađuje.

Zato je za mene ljubav kolažne naravi: u nekoj etapi svojeg životnog puta želim/trebam nešto što neki muškarac zaista ima i zaista želi podijeliti; i onda se s njim namirim, dam mu što hoće od mene, a uglavnom neće sve, neće cijelu mene, bilo zato jer me ne može spoznati u cjelini, bilo stoga što mu se cjelina ne sviđa, nema veze, pustim ga nek bira i ne frnjim se, i kad je svatko od nas uglavnom zadovoljan i zadovoljen, kad procijenim da daljnje razmjene neće biti podjednako uspješne, produžim dalje. Do nekog drugog, do nečeg drugog, do drugačijeg... I tako slažem svoju sliku. Sebe. I svih drugih.

Nikad ta slika neće biti potpuna. Ne može biti, jer ne volimo globalno, nego lokalno. I da, prosječna većina to lako smetne s uma: sretni su ljudi koji vjeruju da su dobro prošli. Svi oni koji misle ili vjeruju da bi mogli proći i bolje, a misle to i vjeruju jer nam suvremena tehnologija omogućava uvid i u druge i drugačije izbore, jednostavno nisu. I zato im veze propadaju. Isto kao i meni. I vidite, ja si mislim da ja u tome imam trunčicu prednosti: jer ne krivim nikoga - ni sudbinu, ni trenutnog izabranika, ni zeitgeist, ni internet, ni političare, pa ni sebe samu. Tako je kako je, a ja se - kao i svi oko mene - snalazim najbolje što mogu. Meni je bitno da je muškarac dorastao mojem umu i da shvaća tko sam i kako funkcioniram; a bitno mi je i da ja shvaćam njega. Ako takvih nema dovoljno na mojem lokalitetu, e jebga, bad luck, a ne bad men. Je li mi muško-ženska ljubav TOLIKO važna da postanem svjetska putnica u potrazi za The Pravim? Nije. Jednostavno - nije.

A ako mi nije dovoljno važna da jezdim bar internetskim putovima, zašto bi mi ijedan lokalni bio toliko važan da zbog njega pristanem na lobotomiju? Ma, čak ni ne zbog njega, nego zbog njegove predodžbe o sebi? Da sebe i SVOJU predodžbu o sebi prilagodim gabaritima koji su mu prihvatljivi? MENI to nije potrebno. I zbilja mi je žao ako ikome jest.

A to nije čin agresije. Nego osobni izbor.

nek si ti njima objasnila (meni ne moraš...jer za divno čudo...kužim) ..:-)

Hm...
Kaj ne bi prije bilo
obrnuto?
Bas zato kaj ste jedinica da trazite
takvu ljubav.
:-(

samodovoljnost nije izbor.
to je panika. (u suštini)
u situaciji kad znas da mos pobjeći.
a zašto biraš bijeg?
jer je tako najlakše.

Ok, sleep, primljeno na znanje i ravnanje! :-))

Jutarnji, čovjek bira ono što ga relaksira. Zato je meni ljubav hobi, a ne životna misija.

OK, gero, primam na znanje kao mogućnost. Pomoglo bi kad bi precizirala od čega ja to bježim? Ja mislim da bježim od nepotrebnih napora i dosade, ali tko zna, možda nešto previdjeh, a tebi kristalno jasno!

nitko nije otok, nisi ni ti ma koliko da si samostalna i imas u sebi visoko izgrađen sustav samopoštovanja.
suprotno od, recimo mene, koja kroz život izgrađujem taj sustav jer je mozda nekad, netko to narušio..
nebitno.
balans je svima potreban. čim se na klackalici to tako klacka.
promišljam, ne osuđujem iako imam osobne razloge i osobna iskustva sa samodovoljnim ljudima.
trebate protuuteg da bi vam se klackalica digla.
i to se onda zove iskoristavanje.

panika je strah. od toga svi bjeze jer je to tako prirodno.
jer, sto da se suočimo pa upalimo svjetlo i vidimo da tamo nema ničeg zaista vrijednog straha?

Gero, jako, jako, jako griješiš:

SVATKO je otok, a svako prožimanje je tek privremeno. Kad ljudi ostaju skupa, to je ODLUKA, a ne dodir duša, jer je taj, ako se uopće zgodio, odavno prošao. Prožmu se navike, interesi i strahovi. Najčešće.

Ne, nemam visoko izgrađen sustav samopoštovanja. I ja ga gradim, iz dana u dan. Vjerojatno uz veće poteškoće nego prosječna većina, koja na različitost reagira agresivno i uporno je nastoji svesti na sebi prepoznatljivo, najčešće omalovažavanjem i obezvrjeđivanjem. Mislim da samo glupi ljudi mogu vjerovati da su oni najbolje što mogu biti i da ne mogu postati bolji nego što jesu.

Ne vjerujem u balans postignut utegom koji svakog trena može eksplodirati. Bez obzira je li na mojoj ili suprotnoj strani klackalice. Vjerujem u utege koji su stabilni.

Osuđuješ, jer imaš svoja iskustva sa samodovoljnim ljudima. Jesi li se zapitala tko je ta iskustva usmjerio? Ti, ili samodovoljni? Jerbo sumnjam da se samodovoljnima dalo baviti tobom i tvojim iskustvima. Bad luck ako si baš to htjela, jebga!

Kad upališ svjetlo i vidiš da ondje nema ničega vrijednog straha, oprostiš. I to je SREĆA. Srećetina, pače!

ok, mozda grijesim, mozda i osuđujem.
no, opet i promišljam zbog čega takav uzorak i zbog čega takve situacije.
privlačile su me jer sam tražila.
kao i njih jer su tražili.
načine kako si pomoći u strahu od..upoznati sebe.

Gle, gero, ne moramo baš sve iskusiti da bismo zaključili da nije za nas; čak i ako griješimo. IMAMO PRAVO NA POGREŠKU, jebga! Ja se užasavam bungee jumpinga, a nikad to nisam iskušala i nikad ni neću, baš zbog tog užasa. Možda nešto zato propuštam, ali što onda? Živimo omeđeno, u vremenu i prostoru koji su nam se slučili, i tu ništa ne možemo. Mislim da je puno pametnije i produktivnije maksimalizirati mogućnosti koje imamo nego se funjiti zbog onih koje nemamo.

Spominješ uzorak. E, viš, kad uočimo uzorak, tu nešto MOŽEMO: promijeniti ga. Meni paše pušiti ujutro, a uopće ne želim pušiti. Što mi je činiti? Ne pušiti ujutro. Vidjeti što bi drugo, ako išta, moglo nadomjestiti taj užitak; provjeriti je li to uopće užitak i je li baš toliko potreban... Dakle, uzorci su bed i to uvijek treba razoriti, a tek nakon provjere reći, je, OK, uzorak je, ali ja ne mogu drugačije, ili mogu, ali ovaj mi najbolje odgovara. I to ti je čist dovoljno za jedan zavidno promišljen i dobar život.

a, ne. koliko te ovdje čitam, nikad se nisi prepustila ugodi biti zadovoljna onim sto imas. isla si hrabro u nepoznato i dalje od toga. jer si se usavrsavala. jer ti je to bilo ugodno.
jer si u sebi osjećala da možeš i bolje i više i mudrije.
i ne žali se sad što si pobjegla daleko od kukavica koji nisu imali potrebe za rasti.
pokusaj razumjeti,to je bio njihov laksi put koji su birali.

Choices, choices,
choices...
:-)

jer, kako si ono neki dan rekla - lako je voljeti dobrog, boljeg mudrijeg od sebe.
voli budaletinu nesavrsenu sa svime sto je..to je onda i ljubav i nagrada.

jer ovako, samo smo carinici..

Draga, draga gero... Joj! Evo, bit će ti lakše... Ovo sam sanjala kad sam se zadnji put, prije dobrih 14 godina, onak jako, jako, životno zaljubila:

OPET ARNIE 19. 10. 2000.


Popodnevni san. Živim u lijepoj, zračnoj, svijetloj, moderno namještenoj kući. Kroz prozor-zidnu stijenku vidim mladića sa psom. Izađem i ja s Arnijem, ali se zabrinem da će se sukobiti s tim psom. Mladić mi objasni da je to kuja, i da će je pustiti da se sama istrči. Kuja i Arnie, međutim, uspostave miroljubivi odnos, pa i ja puštam Arnija.
Mladić i ja šećemo zajedno, on mi se sviđa, kuja se izgubila iz vida, ali Arnie skakuće oko nas. Pridruži nam se još i neki mladićev prijatelj, ima neku spravu, mobitel ili handpad, ja pomislim da mi nešto hoće prodati, neku policu osiguranja ili slično, ali on objašnjava da ne, da samo obavlja neke posliće usput; tu je sad i neki treći momak, sva trojica mi se sviđaju i ja razmišljam da li da ih pozovem doma, hoće li oni mene nekamo pozvati...
U tom razmišljanju ukazuje mi se neka zdjela s vodom, a u vodi muško lice, to je vrlo neprijatna slika. Ne znam da li me to lice opominje, čini mi se na mladića s tehničkom spravom, ili mi se izruguje. Meni se ipak najviše sviđa onaj kojeg sam prvog srela, premda su mi sva trojica simpatična.
Mislim o tome kako nemam novca, kako nemam čime nabaviti namirnice i hranu, kako sam siromašna a oni će sigurno misliti da sam imućna, jer živim u tom dobrom kvartu i lijepoj kući. Oni vode neki svoj razgovor, i približavamo se raskršću, iščekujem rasplet, da me pozovu, ili da ja pozovem njih, pogledam gdje je Arnie da ga privežem prije ceste, i shvatim da ga nema.
Pretrnem i stanem se panično osvrtati. Ugledam ga sa strane staze, podalje pod nekim drvetom, kako leži na tlu, a na njemu je ogroman mačak koji ga je, izgleda, upravo prestao gristi. Arnie samo leži i gleda me. U hipu shvatim što je bilo, nisam pazila, zanijela sam se dečkima i planovima, a on je vjerojatno pojurio tu mrcinetinu od mačka (ogroman, sivi, tigrast, sjajne dlake, lijep i opako samouvjeren), koja ga je napala i vjerojatno priklala.
Panično trčim prema njima, mačak mrtav-hladan sjedi na Arniju i liže šapu, derem se ali se ne miče, opet navali na Arnija, skinem cipele i stanem lupati jednom o drugu, pomalo me strah da će napasti i mene, ali mačketina polako ipak uzmakne. Arnie se i dalje ne miče, ali vidim da je živ, da me gleda, i malo mi lakne...


MOGUĆA INTERPRETACIJA

Recimo da je Arnie onaj moj spontani, zaigrani dio. Njegova sigurnost ovisi o mojoj racionalnosti. Kroz svoju zaigranost i spontanost ja privlačim muškarce. Oni su, bar djelomice, uvijek sumnjivi. Moj emocionalni taksimetar neprestano radi, i zbog toga gubim zaigranost. Procjenjujem njihove motive: odbacim onoga sa spravom, jer mu ne vjerujem, ali ako sam ja i on, onda je to ona moja praktična priroda koja mora koristiti svaku priliku da nešto obavi. To mi se ne sviđa.
Izabirem onoga kojeg sam srela manje-više slučajno (ne sjećam se dobro da li sam ga vidjela prije izlaska iz kuće, ili sam vidjela samo psa kako trči uzbrdo, ili sam ga srela nakon što sam izašla s Arnijem), i koji isto ima to zaigrano biće (kuju), ali je njegovo veće, samostalnije i bolje odgojeno od mojeg. Bolje sluša. Ipak, ja bih se igrala sa svom trojicom momaka, i priželjkujem nastavak druženja sa svima, malo poigravanja, potajno se veselim njihovoj krivoj procjeni mog materijalnog statusa, ali brinem kako održati privid.
Tu se ukazuje neprijatno lice u zdjeli vode. Mislim da je to glad, i strah od nastavka gladi. Bojim se da nemam za dati ono što se očekuje, da ću razočarati, i opet ostati gladna. Ne želim pokazati svoje siromaštvo i svoje prave želje: da oni mene nekamo pozovu, da oni mene nahrane, i smišljam kako da ono što imam prezentiram u najboljem mogućem, ali lažnom, izdanju. Prije raskršća, zapravo već imam odluku, a već sam i povrijeđena i uplašena: oni vode neki svoj razgovor, nisam u središtu pažnje, strah me je da će otići i već znam da ću ja preuzeti inicijativu i snaći se da ja njih nahranim i napojim kako bih ih zadržala.
U tom strahovanju gubim iz vida Arnija, tj. svoju spontanost i zaigranost. Gubim šarm i vlastiti užitak. Ako sam ja i mačak koji ga je napao, onda je to onaj moj kontrolirajući, zlobni, kazneni dio, onaj dio koji kaže “tako ti i treba, znala si da će nadrljati ako ne budeš pazila, a nisi pazila, sad gledaj...” Arnie nije mogao odoljeti napasti – ja nisam mogla odoljeti napasti – a kad se to dogodi, nevolja je neizbježna, strahovi se neminovno ostvaruju.
Ovoga puta, nadrljala sam gore nego ikada, totalno sam onemoćala, ali još gledam, tim bolnim nemoćnim pogledom, i čekam da me moj racionalni dio (koji se također plaši), spasi i izliječi.

Probudila sam se nesnosno deprimirana. Činilo mi se da tako nešto više ne mogu podnositi, da ne mogu podnijeti da svaki put budem tako grozno povrijeđena, da ne mogu podnijeti tako stalno biti na oprezu i tako strašno biti ranjena svaki put kad to nisam. Bila sam očajna.

Reality check: ne bih se bavio ovim blogom, nije bitno, ali nitko te od muških nije NAPAO, pogotovo ne tvoje izbore ... postoji blog, pa nek ljudi čitaju gdje je napad.
Misli o meni i ostalim muškim štogod hoćeš (to nitko nije osporavao), ali proglašavati napadačima ...
Ja sam samo (i to dosta uspješno) poljuljao tezu "ja sam pametna" ... pokaži i dokaži pamet, jer primjeri govore drukčije.

:) da se danas zaljubis, bilo bi to jos 14 puta intenzivnije.
i sve te dvojbe i strahovi i svjesnosti i nesvjesnosti.
ako i mislis da si sve ove godine negdje uz put izgubila sposobnost, a ona ti treba za vjeru, ipak provjeri.
ako misliš da si izgubila dobronamjernost -provjeri.
ako mislis da si izgubila dosljednost - provjeri.

da bi vjerovala ne moš se upirati na racionalno, matematičko..(vjerovati znači ne željeti znati istinu:))
pro -vjeriti znači -- vidjeti koliko vjeruješ.

Sorry, morah poručati...

Đuro, nit si prozvan, nit si mi bio nakraj pameti. Ti si, naime, toliko bezličan da te se uopće ne sjetim. I ne, nemreš proprimiti moje boje ako se smucaš mojim blogom. Nisi mi neprijatelj, ali nisi ni prijatelj. Jednostavno mi nisi ništa. Zato, darling, potegni negdje drugdje.

Ne mislim ništa od nabrojanog, gero. Mislim da je zaljubljivanje opako naporno, a voljenje izuzetno teško. I mislim da nisam uvijek u kondiciji za to. Trenutno nisam. Ne znam hoću li ikad uopće biti. Ako ne budem, trebam li se proglasiti nesretnom i onda dalje nesretovati? Ne. To, vidiš, ne vjerujem. Empirijski i iracionalno u podjednakoj mjeri.

Također mislim da iz tih zaljubljivanja i voljenja izlazim gladna; možda malo namirenija nego prije, ali svejedno gladna. Je li to zato jer se pravim da nisam pa mi onda ne nude, ili zato jer mi nemaju što ponuditi, e, viš, to bih još mogla provjeriti. Ako bude prilike. I sreće da budem dovoljno sita da mogu riskirati nešto gladi.

I onda se čudite zakaj si
muško najde ljubavnicu.
Pih.
:-)