logout

Ničim me ne držiš
Prašnjav put kroz zelenilo vodi me ka toplom, oblom kamenju što ga voda dotiče. Bose noge ostavljaju svoje tragove prepuštene zaboravu koje neumitno slijedi. Puštam se gol Suncu da me miluje i pali dok mi kamenje piše po koži svoja sjećanja. Odsjaj neba nad vodom me mami. Ostavljam oči neka putuju svojim putem i zadirem bez njih u svjetove što dišu nekim drugim frekvencijama. Znam da si ondje duboko u tekućini i juriš kroz mreže svijesti. Obitavaš u mjestima u koje mogu samo na trenutke zaviriti i vratiti se k svome kamenju ostavljajući im samo djeliće neopisivog da me podsjete s vremenom. Slagalica koja se ne može složiti već ima samo rastezljive gumene okvire. Slike se mijenjaju po svojoj želji i prepuštaju mi se na uvid povremeno. To smo mi, nevidljivi, nestvarni, a ipak tu smo. Avioni bezglasno putuju nad nama, oblaci se stvaraju i nestaju skupljajući kapi što se po zrakama u vis penju samo da bi poslije na nečijoj glavi stvorile
suze.



Pucketa struja dalekovodom i ako li odista usporim vrijeme vidjeti ću ju kako se šulja neravninama razapetih žica. Dok iščekuješ možeš se poigravati vremenom i žvakati ga kao kaugumu tražeći u njoj zadnje djeliće okusa što davno je izblijedio iz sjećanja ili ju mrljati i navlačiti mjereći nemjerljivu udaljenost od usana ka vršcima prstiju. Tako je dok čekaš. Površina vode postaje tanana folija koja nas odvaja. Skrivam se od Sunca pod šljunak. Odgovara mi sumrak iz kamena. Odlazim u neko drugo vrijeme, ono što se poigravalo tijelima čerupajući iznenada kao gladne ribe u poluprozirnoj vodi.
Vidim te kako mi se smješkaš iz vode dok se svjetlost igra nad plohom koja nas dijeli. Zadireš u moj svijet izlazeći na površinu. Osjećam tvoju hladnoću na sebi i Sunce kao da zna da mora, postaje jače. Kamenje se upire svojom toplinom zagrijati te preko mene. Tražiš me tijelom dok mirujem prepuštajući se. Hvataš se svim svojim viticama za me svjesna koliko si skliska i neuhvatljiva, tekuća. Usne od kojih si satkana igraju se po mom tijelu dok ih s mukom umirujem i sklanjam. Nova igra u trenu se stvara. Mjesto nebrojenih usana zaželim se samotne školjke. Neka ti je uho na meni. Samo uho i osluškuj mir i toplinu koju dijelim dok me upijaš. Koliko je jednostavno posegnuti sada za tobom i proždrijeti te strasno u trenu kao gladna ispucala zemlja ljetni pljusak. Udovoljiti nam tijelima i sažvakati vrijeme potrebno bitku glupo je i suvišno. Radije ti guram uho dlanom u sebe da preslušaš sve slojeve sazvučja što stvaram dok ne stigneš u more tišine i utopiš se u njemu ti što si plivanju vična i na buku koja zaglušuje navikla, e baš zato. Vrišti, sada vrišti od strasti unutrašnje oblijepljena tišinom koja opija više no koloplet majstorskih dodira iskonskog znalca ženskog tijela. Šegrta što vječno sizifovski sakuplja zrnca iskustva razasuta po svijetu. Tišina, usudiš li se zaroniti u nju onako iskreno, dječje bez primisli i prepustiti se mekom fluidu bez struje što tjera te da lebdiš. Neka i još čekam pod kamenjem tražeći sjemenke smiraja dana.
Pomisao o tome kako stojim i u stvari udaljavam se od tebe istjera me u hipu iz stanja mirovanja. Potrčim koliko mogu i shvatim kako je to ništavno u usporedbi sa željama što bujaju nemilice. Bolje se prepustiti brzini i letjeti. Noge mi gube tlo pod nogama i nestajem ka nebu jureći oblake u čijim kapima mogu dohvatiti tvoj miris. Odjeća nestaje sa mene končič po končič ostavljajući trag po nebu. Zar se posvuda nalaziš, a nema te, samo djelići koje dohvačam sitom kao oni što prosijavaju pijesak tražeći baš onaj rijedak, poseban jer je žući, sjajniji od ostalih. Previše si raspršena u plavetnilu i sunovraćam se ka zelenim poljima mladog žita. Stabljike mi šibaju tijelo dok koža gori od trenja. Tražim te, osjećaš to. Koncentriraš se u granama bagrema i smješkaš u lišću. Puštam te da cvrkućeš uz mene dok me hraniš cvjetovima bijelim. Nuđaš mi usne za poljubac dok svoje skrivam dlanom. Radije se stapaj sa pjesmom ptica. Dovoljna je moja blizina.
Bol me prene. Ravnina poda ne prati moja leđa. Još uvijek te čekam dok nešto prolazi oko mene. Izlijepljen zid kalendarima prošlosti. Čudak što čeka duhove, govore anđeli u mojoj blizini. Možda ni ne znaju da ih čujem. Njihove riječi ne stvaraju kod mene reakciju. Ionako je to njihova priča. Dva sjajna oblika u dugačkoj ogrlici jedan nasuprot drugome udaljeni, a vezani niti tanjom od paučine. To smo mi postojala ili ne jer kako je lako posegnuti ti za tijelom i igrati umom. Bio stvaran ili ne. Pa da nisam ovakav da li bi me uopće zamijetila i odabrala baš zato što činim suprotno svojim željama tražeći te ondje gdje ne zalaziš samo stoga da kada te odista nađem to bude onakvo kakvo mora biti. Bez ikakvih okvira. Očima nedostupno, a tijelu upečatljivo kao željezom crvenim, sjajnim, u kožu utisnuto. Sa mnom ili bez mene, jer što je život? Samo lako zamjetljiva masa istrganih papira iz kalendara razacanih po podu dok ih vjetar kroz prozor nehajno preacuje s jedne strane sobe na drugu i još nešto. Oslikani arci kože minijaturama neizbrisivih trenutaka što čine usne ljepšima, a oči blistavijima kad vjetar otvori baš tu stranicu. Nemjerljivo je života kad se sretnu dva dijela što čine cjelinu.
I kako me onda misliš zavarati riječima da ničim te ne držim kada osjetim pulsiranje tvog tijela dok mi se približavaš. Onaj sjaj koji ispijam žudno iz tvojih očiju za mene je stvaran. Sada barem znaš zbog čega sebično zahtjevam da me promatraš netremice. Pričaš mi priče bez riječi dok nezgrapnim riječima sklapaš rečenice koje se gube prije no što ikamo stignu. Što će mi riječi ženo kad si dio mene i to onaj dio koji sam ušio pod nekoliko slojeva kože i kostiju da mi te ne istrgnu kroz tijek vremena
- Ničim me ne držiš................ kažeš i ne slušam te više. Ne želim. Maknem se u neki drugi, paralelni svijet dok suvišne riječi ne prođu mimo mene i vratim se prije no što možeš osjetiti moje odsustvo
- Ničim me ne držiš ................ kažeš i pitam te bez glasa treba li te uopće držati dok se meškoljiš u mom ramenu zagledana u nebo
- Ničim me ne ..........i prasneš u smijeh kao dijete što se smije u pola svoje šale