...

ma već odavno nisam postala netko drugi. ne, poprilično brzo sam počela shvaćati koliko ima različitih tipova, ulaziti u njihove mozgiće, osjećati ih ko zverina, njušiti te raskalašne sokove nedovoljno snažnog ega koji nastoji neprestano se pumpati novom svježom infuzijom tuđe krvce. onda je bilo bolno, i prebrzo. naučila sam se. prihvatila sam da sam takva kakva jesam, samo mi iskustvo povećava kvantum mudrosti. na žalost, ne smanjuje mi i glupost. zbog neizbježnog biološkog habitusa, neuroplastici usprkos, težimo ispunjenju onih istih potreba koje nas čine živima. ne možemo ih negirati, potiskivati i zatući, jer time bismo prestali biti ono što jesmo. unikati u svemiru. ne stidim se toga, ne smatram se glupavom kokoši, niti jeftinom sladunjavom nerealnom romantičarkom.

dosadni ljudi. da, većina njih. mogu biti dobri. pošteni, puni suosjećanja. ljubavnog nastojanja. brižni. ne mogu mi dati ništa u tolikoj mjeri da zajedno stvorimo nešto novo. na taj način samo crpe mene. no ljudi kao dotični egzemplar bogatstva osobnosti koju uzalud prosipa, ispune neki trenutak čežnje, zadovolje bar zalogajem ogromne moje apetite (ne, imam pravo biti i proždrljiva i pohlepna i nezasitna!) premda sam itekako svjesna da će mi napravit žgaravicu. posllije se ponekad brzo očistim, dobim proljev. kakvo olakšanje! a ponekad mi taj slatki otrov uđe u tijelo i kola tjednima, mjesecima. s godinama se istaloži negdje u kostima, zjenicama, koži, spremim ga u neke svoje neurone, i ponekad vratim da potaknem impuls imuniteta pred slijedeću prigodu. no, ti gadovi su ponekad poprilično rezistentni i teško mi je stvoriti dovoljnu toleranciju. znaš zakaj? zato jer svaka tolerancija izaziva potrebu za sve većom i učestalijom dozom! i zato tražiš dilere s najkvalitetnijom robom, svaki put kad naiđeš na slični virus, tijelo ti odgovara sve jačom reakcijom, ali ti treba i jača doza da bi se zadovoljio s takvim dopom. pa onda ispada pred drugima da si glup i nisi ništa naučio.

ha,ha, kakva zabluda. na tako nešto se ne možeš naučiti. strast za životom, senzualnost, osjećanje drugog bića, kako diše, prepoznavanje u njemu vlastitih htijenja, barem u onom malom segmentu zajedničkog vremena i prostora...mmm...elegantno zaobiđimo sve ostale različitosti koje nam ne dozvoljavaju da zajedno ostanemo. oni se hrane tom našom slabošću. mi se hranimo njihovom žestinom. čudan simbiotski odnos na koji oboje pristajemo. s tom razlikom da oni teže što prije otići dalje i srkati sokove s nekog drugog.

ooda, živi smo. no najtragičnije u tome jest činjenica da je oko nas najčešće gomila leševa, idemo od groblja do groblja, a onda naiđemo na nekog živog. pa se ponekad taj uputi zajedno s nama u šetnju uz arkade, ruku pod ruku. razgovaramo. smijemo se, prisjećamo vlastitih uspomena. izmjenjujemo energije. ili dogovaramo kavu. toplo nam je.

ponekad nas neki od njih nemilosno i bešćutno druka, gazi, mlati i drapa, iako je trenutak ranije držao naše tijelo u zagrljaju, ljubio i davao nam sve od sebe. ili samo postojao kraj nas, ne vidjevši naše ruke spremne na dodir. a mi smo sretne ko djeca što smo makar udahnule miris živog bića. i ne smeta nas pomisao da i on oko sebe širi taj zagušljivi smrad raspadanja. jer smo mu ipak uzele onaj živi komadićak duše koji nas održava da uopće dišemo. a oni o tomu pojma nemaju.

iz prepiske s mojom prijateljicom:

ja: opet ti mene nasmijala s oklembesanim pimpačima, ha, ha. ma ja ti ne marim za takve, samo one koji uz mene stoje. a stoje svi. ali dalje ni makac. boje se i najmanjeg muvinga. jbt, ko da ih klopam za gablec, ha, ha. odi ti spat i lepo ti želim lahku noćcu

ti: haha boje se daljnjeg muvinga lol
boje se da. ne zaglave u tvojoj...ti si terminator

noc