Ručkić krčkić

Ja nisam apolitična. Ja sam apatična. Politički. I aproksimativna. Politički. Štoćereć, ne čitam političke kolumne, niti reakcije na njih; ne čitam političke programe, niti reakcije na njih. Nekoć jesam, ali više mi se sviđa znanstvena, nego politička fantastika. Ne pamtim imena ni aktualnih, a niti neaktualnih političara. Čitam samo novinske naslove, i to online, dok sam pospana.

I tak vam ja prištedim dnevno bar pol sata, a to je godišnje 182 i pol sata, plus x sati reakcija na reakcije, plus x sati za aktivno politikanstvo. Računam da na tih tjedan i pol dana nekonzumiranja politike mogu dodati još bar mjesec nebavljenja politikom ni na koji način. Nije da mi je zbog toga stan uredniji, plaća veća, društveni život dinamičniji, ili ljubavni napetiji, ali ajd, godi osjećaj da sam si nekaj prišparala. Zato sad mogu odvojiti pola sata. Zašto ne? Imam ih.

Iako ovo naizgled nije politička tema, u korijenu je moje političke apatičnosti: ja vam ne volim seljake. Onako, predrasudno i apstraktno. Jerbo konkretno nikad ne upoznah seljaka koji bi mi se svidio, osim jednom, a taj susret je trajao 10-ak minuta i ne smatram ga reprezentativnim. Nikad nisam uspjela povjerovati u Seljaka iz ruske i domaće literature pod utjecajem ruske, koji neznancu donosi svježe izmuženo, i zato toplo mlijeko u drvenoj šalici i smješta ga na konak u vlastiti krevet. A i da jesam, ja vam to mlijeko ne bih popila, jer bi u njemu plivala dlaka, jer bi mi vonjalo na gnoj, jer bih se bojala tko zna kakvih sve ne virusa i bakterija nataloženih na šalici, a krevet bi garant bio pun buha, stjenica i smrdio na Seljakov časni znoj.

A ove asocijacije se temelje na nekih sedam-osam godina ljetovanja na selu, kod moje bake po ocu. Beštija, ta baka! Nikad je nisam zvala baka, jer to je bila moja zagrebačka baka, nego baba Kata. Koja je rodila mog oca u nekom hercegovačkom selu, obudovjela kad je mojem ocu bilo tri godine, uvalila ga baki i djedu i preudala se za nekog Bosanca s čoporom vlastitih sinova, e da bi mojeg oca, kad su hercegovački djed i baka umrli, pretvorila u siroče pored žive majke i posljedično u vječno bijesnog dječarca sklonog šaketanju slabijih, jer se jačih panično bojao. Valjda zato jer su u toj familiji, koja mu nije bila rod, svi bili jači od njega.

Ali zato je on izrastao u bolesno ambicioznog momka, i bolesno frustriranog, jer ambicija zahtijeva i nešto hrabrosti, ali svejedno, naprednog za seoske pojmove: postao on građanin. U metropoli. Oženio građanku, stekao stan veći od njihove kuće, struja, voda, plin, televizija... Jedna od prvih čak i u glavnome gradu! Al što će sve to njemu ako selo ne zna? Pa on natrag u selo, majci s kojom desetljećima nije razgovarao, neka vidi, u vlastitome autu stiže sin i donosi gradske darove!

A selo palo ničice. I tako moj otac toj familiji koja nam nije bila ni rod, osim babe Kate, izgradio dvije kuće i sve instalacije za obje, prvima u selu. Baba, blogme, bila zahvalna, uz onaj ljigavo falični osmijeh koji imamo za nevoljene, a korisne. Slala pakete izvrsnih kobasica, šunke, dimljene "ribice" i škripave sireve. A mi njoj novce. Hrpe novaca. Za centralno u našem stanu (za koji ima vremena), za novi namještaj (što fali ovome?), za naša farbanja, za naše pločice, za naše parkete... Sve otišlo na selo! Jer ondje je publika: ondje je pljesak za uspjehe. Ovdje treba, doduše, pokoja tehnička novotarija, kad seljaci dođu na preglede, da jave dolje onima što se sve ima... Pamtim hrpe oznojenih faca sa živom peradi pod miškom, koja nija bila za nas, nego za liječnika, koji mi mutavo stoje pred vratima ili kažu "Poslao me taj-i-taj (meni sasvim nepoznat) da se ovdje okupam".

Pamtim tu seljačku dječurliju, koja je bez straha mokrila i srala gdje bi ih spopalo, iako je u visokoj travi bilo zmija otrovnica, i smrdljiv zahod jer nisu održavali septičku jamu, i njihove sakate noge i ruke, jer svakome je falio bar jedan prst, koji bi izgubili nepažnjom ili za okladu, i jednu jedinu curicu koja mi je bila draga, jer je bila pametna i trebala je doći k nama na školovanje, ali na kraju je i ona poseljančila i odustala, možda ne svojom voljom, nego zato jer je baba Kata umrla, a moj otac se galantno odrekao obiju kuća i cijelog imanja, svega osim jedne krave, Miljenke, koju sam ja tražila za sebe: ne da je dovedem u Zagreb, niti da je pojedem, nego da je ne zakolju i ne prodaju, da bude ondje kad ja dođem. I onda nas više nisu trebali.

Što su nedvojbeno dokazali kad je otac otišao obići majčin grob: Miljenke nema, prodali je; nema paketa za Zagreb. A jedva su nekako našli i krevet da prespava.

OK, stari je shvatio poruku, a naš zagrebački standard se nagla poboljšao. Odjednom smo imali novi auto i vikendicu na moru, a ja sam umjesto Miljenke dobila novi namještaj za svoju sobu. Svejedno, stari je patio. I zato bio još nasilniji nego inače: stara i ja nismo nikad uspjele zapljeskati dovoljno glasno. I nije nas bilo dovoljno za njegovu glad za divljenjem. Neiskrenim ili istinskim, njemu je bilo svejedno. Nama nije.

Ponovno su nas se sjetili kad je zaratilo: velik je taj naš stan u Zagrebu. Mogli bi se oni skloniti. Ne sjećam se više tko je točno obavio razgovor, ali se sjećam vijećanja: ne, zaključili smo. Začudo! Oca je to slomilo. Zauvijek. Postao je sitničav, ali uglavnom pitom. Kasnije smo saznali da su svi preživjeli i da su im djeca i unuci stasali za školovanje na zagrebačkim fakultetima - još jedan atak laskavim pismima i pozivima. Ni to nije prošlo. Valjda zato jer je stari napokon shvatio da je običan zagrebački penzić koji jedva spaja kraj s krajem i plaća svaku vezicu peršina, svaki kubik plina, svaki kilovat struje toliko da ne ostaje dovoljno za seljački aplauz; da više neće dobiti divljenje. Iako bi volio mesnate pakete.

I sad ja, zato jer znam da je moje antiseljačko raspoloženje predrasuda utemeljena na jednom sasvim osobnom i pojedinačnom iskustvu, jednostavno ne mogu povjerovati da je takvo eklatantno, drsko i prozirno licemjerje zaista još uvijek moguće, i to u mojem vlastitom gradu, jedinom hrvatskom velegradu. I zato mu i sama nasjednem. Jer nemrem vjerovati da je zapravo; jer želim vjerovati da je dio prošlosti. Ili urbana legenda. Ili nesporazum. Ili da me napumpala majka, kojoj je, naravno, bilo krivo što dobar dio našeg budžeta odlazi nekim seljoberima koji nam čak nisu ni rod. Jer bahato građanski mislim da nemrem nasjesti na nešto tako jeftino. I jer građanski skromno smatram da se nitko kod mene nema za što ogrebati. Jer živim sasvim skromnim, građanskim životom i plaćam sve, ali baš sve, svaku potrebu, svaku udobnost, svaki mali luksuz, i nikad mi ništa ne ostane.

Nasjednem. Nasanjka me jedna druga baba. Valjda zato jer nije izgledala bapski; jer je, štoviše, izgledala urbano. Jer sam je propustila zamisliti zabrađenu i u crnini. I jer mi je godilo svako toliko čuti da učinih nešto "genijalno". No, neka. Nemam pojma što je ta baba dobila od mene, novce sigurno nije, ali ja od nje nešto jesam: za sva vremena raščistih sa svojom babom. Onom Katom. I svima njima sličnima.

Siguran sam da ti je sada kada si nam to ispričala, puno lakše... živjela govornica, stvarno, za istač ;)

A i fotografija je super ;)

high five za babu! barem je bila dostojna protivnica :)

Ma krivo mi je samo što ja nisam iskoristila babu da mi čisti. To bi mi više trebalo nego divljenje. A bilo bi i časnije, sigurna sam ;-))

I sad, evo, čistim sama. I nimalo ne uživam. Ali, ajd, bar mi nikakvi seljoberi ne dolaze pišati pored školjke i ostavljati smrad znoja, prljave kose i ukiseljenih čarapa po stanu.

Talent s talentom,
sirovina sa sirovinom.
Ukrstite li ih
uništit ćete
oboje.
:-(

Jutarnji, ti si ovo zasigurno shvatio kao neku antihercegovačku metaforu, ali nije - sasvim pojedinačno i osobno iskustvo. Bez generaliziranja.

Iako, moram priznati da mi fale hercegovačke veze i hercegovačka solidarnost. Nekak onim svojim hercegovačkim komadićem (nikad nis bila u Hercegovini, osim u prolazu) osjećam da bih na njih trebala imati pravo. Tim prije što sam već zarana odradila hercegovačke obaveze. Ili bosanske. Baka je bila Hercegovka, taj njen drugi muž bosanski Hrvat. I živjeli su u Bosni. Na razmeđi. Upoznah ondje sve moguće manjine i većine i svi su mi bili isti.

I ne ljutim se ja ni na jednu od dvije spomenute babe, nego na oca i sebe: one su (bile) takve kakve jesu, a meni se ne sviđa što smo nas dvoje ispali manje pametni nego što volimo misliti o sebi. A one su točno znale na koju kartu odigrati!

Doduše, ova mlađa baba uvijek igra na istu kartu, pa ako prođe - prođe. I mislim da nema nikakvih skrivenih motiva materijalne prirode. Ali starija je igrala namjerno i uciljano.

Kod obje me fascinira manjak zahvalnosti, kako za materijalno, tako za trud, da prihvatimo, uživimo se, pružimo što im treba. Kod obje je uvijek računica u pitanju, starija je gledala kako izvući maksimum za minimum inkomodirajućeg licemjerja, a mlađa bi se uzvrpoljila, svjesna da nema čime uzvratiti - za nju je najobičnija ljubaznost preteška obaveza. I onda samo gleda kako da te se otarasi nekom pizdarijom. I za tu pizdariju tebe proglasi pizdom.

Srećom sam imala majčinu familiju: urbani boemi. Onak, građanski, uz redovna primanja i redovnu sklonost hedonizmu. Tko zna, inače bi možda i mene čopio hercegovački blues ;-))

Uz njih sam naučila da moš i odbiti uslugu i svejedno ostati u dobrim odnosima. Ali, njih je razjurio stari - NJEMU to nije išlo u glavu.

Dezinficirala sam sve ključne prostorije u stanu - svoju sobu, kupaonicu, kuhinju i hodnik - krčka mi se kasni ručak, sve vonja na ocat jer skidam kamenac s tuš-slušalice, i sad mi se ne da još i presvući krevet. Zapravo nije zmazan, ali sam jučer zaboravila skinuti šminku i fino je otrla o bijelu jastučnicu :-((

U kuhinji još uvijek imam oriđiđi pločice, kakve smo zatekli kad smo doselili. Nikad nisu došle na red, ni starcima, ni meni. I sad si mislim, bilo je i neke koristi od te hercegovačke veze, izgradih ravnodušnost prema krami. Naučih biti zadovoljna onim što imam, a kad i nisam, ne uzrujavati se previše zbog toga što nemam bolje. Iako bih podne stvarno trebala srediti, mačka igra nogomet krhotinama :-((

A profućkala sam kredit koji sam digla kakti da uredim stan - sve sam satrla na super ljetovanje i nekoliko lijepih tepiha, lampi i ukrasnih detalja. I sad 7 godina nesreće, ajme meni! No, s druge strane, kad razmotrim politiku i gospodu političare, koji bi trebali znati mudrije gospodariti nego ja, ispada da nisam niš gora od njih. A mojem kreditu se bar vidi kraja. Čak imam i stambenu štednju!

c/p

....izgradih ravnodušnost prema krami. Naučih biti zadovoljna onim što imam, a kad i nisam, ne uzrujavati se previše zbog toga što nemam bolje.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
to je ono pravo. za to treba jako puno "raditi" na sebi.
svaka čast!

Doduše, mislila sam je utrošiti za novi stan, ali kako stvari stoje, izgleda da će ipak otići u ovaj. A jadan, zaslužio je! Jednostavno ću ga fizički pregraditi i urediti samo onaj dio u kojem zaista boravim. Ostalo nek se goni. Ili za podstanare. Bumo vidli.

Jsj, nemrem se dičiti zaslugama za to postignuće - DRUGI su radili na meni. Bar što se toga tiče.

vega, mislim da nisi u pravu.
ti, ja ili bilo tko može raditi na nekome - recimo prenosti mu svoje znanje - do bola i priča završi kao ona u "pačjoj školi".

Ajd, ako misliš da se trebam malo ponositi, neka, hoću :-)) Nije mi krivo. A i nije "genijalno", jer na to sam postala alergična ;-)) Idem sad jesti, konačno je gotovo.

ha ha...rekla si istinu..i što se mene tiče! oduvijek je postojao taj animozitet prema selu iz sličnih razloga kao i kod tebe. i sve te godine kak veliš, sve sam platila...svaku vezicu peršina...svaki kilogram svinje (iako to ne jedem osim u slučaju nužde)....a za vrijeme rata dok su svi imali rođe spremljene kod sebe u gostima ja nisam. jer nemam rođe na selu! nije lako biti građanin..osobito danas kad su svi seljaci ošli sa sela i došli u grad. kako ih prepoznati? vrlo jednostavno. upravo bih rekla po političkoj vokaciji. još nisam srela liberala ili ljevičara med njima? iako nit su liberali a nit ljevičari na ovom prostoru to kaj jesu. al, kak nisam manita manit ću se politike iako se ona bavi mnome. dugo...predugo! o kikašima bolje da ne govorim išta, o njima je najbolje šutit i pustit ih da oni sami o sebi govore!

Uopce nisam mislil na
hercegovnariju lopovsku rabijatnu lazljivu etc.
nego opcenito.
Ne mislim lose stvari jer volim
mentalnu higijenu.
:-)

..mai...ti si tako liberalna da bi sve seljake (ljude sa sela) najrađe na ''logorovanje'' poslala :))

čovjek s predrasudama nije liberal....

Sleeping, pokaži mi čovjeka bez predrasuda i ja ću mam povjerovati da sam upoznala sveca!

ja sam puna predrasuda....
mai se proglašava liberalom...a to nije to

u stvari...teško je danas uopće govoriti o nekoj
lijevoj i desnoj orijentaciji ,liberalizmu i inim ideologijama...
mislim da postoje određeni animoziteti med pojedinim skupinama
i onda bi za nekog trebala biti uvreda ako mu kažeš da je recimo...desničar,komunjara i sl

liberali bi trebali biti slobodoumnih svjetonazora,a to mi nekako ne ide uz toliki animozitet grad-selo
građani-seljaci

ali kajaznam...možda je to danas liberalno ''gospodski''

Eh, pardonček, morala sam malo markirati s bloga...

pak si opet papala...predvečeru :)

Ja sam liberalna utoliko što smatram da drugačiji politički stavovi nisu nužno prepreka mojem prijateljstvu s nekom osobom. A prema iskorištavanju sam potpuno neliberalna, bez obzira na politička uvjerenja.

Ne, nego sam šetala cucka i poslije malo brbljala s frendicom.

ma ja sam ti ,a pretpostavljam kao i većina nas...i liberalna...i lijevo i desno i sredina
samo zavisi u čemu :))

Seljaci mi nekak nisu dragi jer uvijek očekuju da ja shvaćam i uvažavam njih, ali nisu spremni za dvosmjernost svojih zahtjeva. Unatoč tome, ja ih zaista nastojim shvatiti i uvažavati.

Ali, zapravo je većina nas potekla sa sela. Ono selo koje sam ja upoznala bilo je grabežljivo i himbeno. Znam ja da nije lako obrađivati zemlju i uzgajati stoku, a pride još ponešto i raditi u firmi, ali onda se ima, i to više nego u gradu. A stalno su pružali ruke "Dajte nam, mi smo jadni". Jesu, šipak. Gramzljivi, a ne jadni. Bili smo jadni mi koji smo plaćali svaki zalogaj i svaku čačkalicu, a pride još njima donosili.

seljaci?
pod tim pojmom podrazumijevaš ljude sa sela ili one koji
se bave poljoprivredom? :)

iz svog djetinjstva imam drugačije iskustvo

pošto su moji iz dalmacije rodom...naša rodbina je samo zimi dolazila...poslije svinjokolje

oni donosili neku smrdljivu usoljenu srdelu,par bajama i demižon vina,a

odlazili s cijelim ''prascem'' :)

Sve one koji sami sebe tako nazivaju. Pojma nemam kak se danas živi na selu - znam samo da se stalno bune, da je hrana skupa i da im je Zagreb kriv za sve. Možda i jest. Ali znam i spiku: kad te seljak (poljoprivrednik ili žitelj sela) pita koliko imaš novca, ti odgovoriš koliko imaš, češće koliko nemaš; a on onda ne vjeruje i veli "Da, ali koliko STVARNO imaš novca?" Jer on uvijek ima više nego što se vidi. Uvijek je nešto čega "nema", ali je tu, za nedajbože. Ja nemam niš za nedajbože. I zato - ne daj bože :-((

Joj, sleep, idem ti se ja malo ispružiti, baš sam se danas naradila. Jebo ti veliki stan u centru grada, to je čista pokora i odljev love i energije. Bolje bi mi bilo polovicu iskoristiti za uzgoj voća i povrća, možda i koju kokicu pustiti nek zoba. Morat ću vidjeti s Bandićem jel bi mi izdao neku specijalnu dozvolu. Ajd, do vidova :-))

:)