...

budi bez brige, ne trebam savjesti tvojih prijatelja koji me tješe, tvoja je savjest na kušnji. no više je za mene nemaš.

one večeri sam te željela samo tiho zagrliti i reći: sve će biti u redu. plači. držati te za ruku dok spavaš. da se odmoriš od svega što nije važno. drhtala sam od nježnosti, brbljajući besmislene rečenice koje nisi mogao, tako umoran i očajan, uopće strpati u svoje misli. izgledalo je sebično što sam zahtijevala ispriku, a ja sam bila samo dotučena tvojim jadom. a kad si me pitao jesam li vidjela svih onih dana udaljenosti tvoje poglede koji su mi govorili nijemo, i da se u tebi nije ništa, baš ništa promijenilo, shvatila sam da si od mene odustao. vjerujem ti, u tim trenucima bila je istina sve što si govorio. ali već sutra za tebe ta istina neće značiti ništa.

ja ti nisam potrebna. naprosto sam uletila, posve suvišno (odaa, moram priznati, već dugo me nije nitko tako nonšalantno pomeo), i na trenutak te skrenula s putovanja za koje misliš da će te dovesti do tvojih želja. na toj stazi nisi trasirao ženu poput mene. ni znao nisi da takve postoje. koje neće zvati. koje ti se neće vješati oko vrata niti puzati na koljenima. koje te ne žele mijenjati. ali su spremne držati te u pozadni svojih misli u svakom trenu, dok rade, dok spavaju, dok hodaju. koje neće reći: umorna sam, idi sam. koje neće pitati: što se to s tobom događa. znat će. za takvu ženu ti ne pada napamet da razmišljaš da li je voliš. nećeš je zbunjeno opisivati sintagmom: paa, nedostaje mi kad je nema. i nadam se da ti ove riječi neće replicirati ona kojoj to nije palo na pamet do sada.

one večeri sam te samo htjela zagrliti da se odmoriš na sigurnom. nisam se usudila, po prvi put s nisam usudila, znajući da ne postoji nikakvo slobodno mjesto gdje bih ti bila blizu.