...

ženu je najlakše otkantat pričom kako bi je želio kao prijatelja. i onda se to obično preobrazi u povuci-potegni igrice gdje mučna težina neutaženih osjećaja jednoga prevagne nad bezbrižnom lakoćom durogoga i gura ga u sve dublji kal neizvjesnosti i ispraznih nadanja.

u tomu ponekad ni onaj drugi nema neki naročiti benefit ako mu imalo proradi savjest. jer, ako nekoga zaista voliš kao prijatelja, nećeš ni po cijenu prijateljstva dopustiti da zbog tebe pati. tad valja prekinuti svaki kontnakt, svaku vezu. nema "prijateljskog" nalaženja, rzgovora, porukica ni druženja dok se stvari potpuno ne smire.

no prije toga valja imati muda i reći nedvosmisleno: ja te ne volim kao ti mene, niti onako kako ti želiš da te volim. i nema tu više ziheraških pričica o tome kako, doduše, ne treba gubiti nadu, nitko ne zna što budućnost nosi, tko zna što će biti sutra, ah, mi imamo sve svoje vrijeme, bla, bla...

ponekad se tako nešto desi zbog istinske potrebe da uz tebe bude netko tko ti po mnogomu odgovara, tko je pouzdan, valjan, potreban kao prijatelj, a ne osjećaš prema njemu takvu privlačnost da ga poželiš kao ljubavnika ili nešto još više. no, ne nudi prijateljstvo onomu tko izgara za tobom! žednom u pustinji ne treba pršut ni usoljeni inčuni.