...

Prodro si silovito preko granica mojeg osobnog prostora. zato što sam ti to predano dozvolila. no, nisi ih poštovao.

nesposobnost zadržavanja pažnje na ljudima koje zapravo smatraš vrijednima zapanjujuća je. kao dječarac tražiš uvijek novu i novu igračku. uživaš u konstruiranju događaja koji te ushićuju i pokazuju tvoju bezgraničnu maštovitost. iako te takve igrice već odavno zamaraju. na kraju je površno rasturiš i ostaviš na podu da je ostali dokrajče i zgaze. no, tvoje zanimanje je već prestalo, ne osvrćeš se, i dalje je vidiš samo kao nepotrebnu stvar, nedostojnu ni da je šutneš u kut.

rekao si mi: - nadam se da se šališ!

negdje duboko, jako duboko, tamo gdje čuvaš svoju pravu istinu i ne dozvoljavaš da izađe preko maske zabavljača i priznatog alfe, znaš da imam pravo. namjerno puštaš da ostane u kukuljici bojeći se da iz tog kokuna ne izmili crv koji bi te nagrizao. ah, kakvog li kukavičluka! izjeda te neistina, vidljiva tek rijetkima, manipulacija živiinskog nagona za preživljavanjem.

uzeo si taj sitni djelić mene, ne znajući da će se učahuriti. nesvjestan si da je ono tamo već odavno bilo, u tvome vlastitom tkivu, istim stanicama, i da se oboje napajamo od iste hrane. i uporno, po navici, ne želiš se obazirati na moje postojanje. ne znam hoćeš li ikad smoći snage da se otarasiš te navike.

vjerujem u tvoje riječi: - nas dvoje ćemo se još vidjeti.
a rekao si i: - bojim se da me nećeš toliko čekati.

možda to i nisi mislio ozbiljno, možda je to bila tek uhodana formula da me makneš s vidika. no, hoćeš-nećeš, u tebi sam, makar kao jajašce. i, bojim se, nikad nećeš dozvoliti da ti razvijem dovoljno leptirića u trbuhu da bismo letjeli zajedno.