pisati pisma, pričati priče

Obično negdje oko ponoći, u početku jednom u pet, šest, sedam dana. Pa onda dvaput. Pa svaki drugi dan, otprilike. "Uskraćen broj" piše na osvijetljenoj podlozi. Nepogrešivo znam: ti si. Javim se, nekad pospano, nekad budno, najbudnije. Kao da sam te čekala. Ali, ne odgovaraš. Šutiš. Dišeš.
Nikad ti nisam rekla kako vidim ljude, posebno one koje volim, one s kojima sam odavno spojena nevidljivim sponama. Zato znam tako nepogrešivo, vidim ti pogled, dubok i izgubljen u vlastitom svemiru. Onom u kojeg sam, ne provjerivši mu dubinu, uronila samo.
Nikad ti puno toga nisam rekla, ionako sam te uplašila tom željom koja nas je, udružena s tvojom, ubijala na mjestu. U početku sam i ja šutjela, sekundu, dvije, tri, a onda bih prekidala vezu. Ali jednom si me probudio, pa sam se bijesno narugala: "Vidi ti hrabrosti, strašnog li frajera koji se ne usudi javiti!" Mislila sam kako ćeš s vremenom prestati, već je nekoliko mjeseci kako me dozivaš noću disanjem i šutnjom. Ali, ne. S tobom sve naopako: nazivaš sve češće. Zašto? Što je s tobom, ljubavi moja - uskraćena?
Ne bih pisala o tome, uopće odavno nisam pisala o tebi, kao da te nema, živim svoje vrijeme sa strašću s kojom sam ga živjela i dok te je bilo, nikad nisam mogla drukčije, od toga sam mesa napravljena, uzalud se trudim umiriti dušu. Da, ne bih pisala o tvojim noćnim pozivima da se nije danas dogodio - dnevni. Nešto prije šest sati, predvečer: zvonjava mobitela, uskraćeni broj, šutnja, disanje. A onda, još jedna novost: glazba. Mazni glas pjevača. Pjesma lagana, slavonska.
Ne vjerujem u slučaj. Svemir zna sve o nama. Zato pjevaj, dragi. Pjevaj mi opet. Jer, isto je - kao da plačeš.

ne mi to radit!

Zato :-)). I nick i odgovor :-)).

Gigi, napokon!

eh i ah :)

opet bockaš ;))