što sam uradila

Sjedoh u palublje broda što me vozi na moj otok, umorna i pospana. Konačno, danas sam već odrapila radni dan a čeka me pospremanje kuće, tetošenje starog strica i ev. brza kavica s prijateljem. U brodu tek nešto malo starijeg svijeta. Zapušteni ljudi prirodnog izgleda lica vraćaju se iz grada s kupljenim namirnicama ili obavljenim pregledom kod liječnika. Naborana starica, pobrađena crnom maramom i plavih zamrznutih očiju ukočila se u sjedalu naspram mojeg .Čeljust opuštena, poluotvorena, plave joj oči zure ni u šta. Brojim joj zube neko vrijeme, interesantno, ona ni da trepne. Stoji nepokretna kao avet s pet donjih zubi. Bože moj, pa ona je mrtva?! To pomislim i viknem da ju prenem. Žena trepne, ništa joj nije, odmara. Starici su 94 godine, kaže mi žena do mene. Isuse, kako je stara! Da, 94 i saznajem da se svakodnevno vozi na ovoj liniji do svoje kćeri, tamo joj pomaže oko okopavanja vrta a onda se vraća oko dva poslijepodne doma. Živi sama, sjeća se starih mudrosti i sigurna je da će ova godina biti dobra i rodna. Je li umorna, žuri li se i ona ponekad, umara li ju svakodnevnica? Njena me vitalnost posramila, pitam se bi li razumjela ona moj umor. I zašto sam uopće ja umorna.

možda se čuvala dok je bila mlada?:-)

Alo koje su ove neke pjesničke baze