Ručkić krčkić

Već danima ujutro škiljnem na blog, pročitam što je bilo prethodnog dana, malo pratim što se zbiva dok ne ustanem, i puni mi prsti komentara... Ali, onda ustanem. I odem. I kasnije mi se ne da više. Međutim, danas kuham šarenu juhicu, pečenje je od jučer, ustala sam, obavila sam, imam vremena, i da mi se. Samo sam već pol toga zaboravila. I ne mogu ići redom.

Počet ću od jučer. Pita meija pašemku jel bi ona pomogla nekom teško bolesnom koga ne poznaje, s obzirom na pašemkin način razmišljanja, valjda sveljublje i sve što ide uz taj svjetonazor; a ova veli, jock, ne treba takav mene, ja ni samoj sebi ne mogu pomoći (ili ne znam, ne sjećam se, a izbrisano je, nemrem cepejati), uostalom, teški bolesnici su ljudi koji sve znaju, koji su se odlijepili od nebitnog i žive samo bitno... Kaže pašemka. Ako se ne varam. Tako nekako. U biti, točno ovo: ne, neću, jer ne mogu i ne znam, a oni mene ne trebaju, jer znaju što ja ne znam. Tak sam ja to shvatila.

I htjedoh onda napisati da nije tako: teško bolesnim ljudima postaje bitno ono što im je bilo nebitno dok su imali kontrolu nad svojim tijelom, a posljedično i dobrim dijelom života - bitno im je na koju stranu su okrenuti, bitno im je da znaju da će netko doći i dodati im ono što ne mogu sami dohvatiti, da netko brine, da je netko tu; a uglavnom, da ih ne boli. I da, bitni su im ljudi koji su tu, oko njih, i kojima mogu vjerovati, na koje se mogu osloniti. Svi drugi - nebitni. Jer gnjave. Jer donose sa sobom svoje strahove i svoje brige. A to je previše. Za nekoga tko je teško bolestan. Tko umire.

Svejedno, oni zbog toga nisu ništa mudriji nego dok su sami grabili na zahod i plac, dok su jebali mater bitnima i nebitnima kad bi ih ovi razočarali, dok su kovali planove za život, a ne smrt. Točnije: umiranje. Jer smrt, vjerujem, ni oni ne mogu spoznati. Sve dok ne dođe. A znaju da hoće. Kao i svi mi. Njima izvjesnije uskoro.

Trebaju li oni nekoga nepoznatog sveljuba? Možda. Znam po svojim teškim bolesnicima, pa i po sebi, iz ona tri tjedna kad je bilo sasvim moguće da ćemo se smrt i ja sljubiti za koji mjesec, da nam trebaju ljudi sa svim svojim svakodnevnostima, nimalo mudri, nimalo duboki, nimalo drugačiji nego inače: cijene; tračevi; serije na telki; knjige. Svom umirućem mužu sam naglas čitala Bulgakovljevog "Majstora i Margaritu". Mislim da nikad nismo bili toliko bliski.

A kad teško obolimo, kad izgubimo kontrolu nad najjednostavnijim pokretima, uvijek je netko tu. I, koliko sam ja vidjela, najčešće netko na koga nikad nismo računali. Ljudi su OK, u načelu, iako većina zbriše. Od straha i težine. Ali netko uvijek shvati, pa nemreš pustiti čovjeka u nevolji...! I ostane. I pomogne. I zapravo te spasi. Jedan tio tebe, onaj dio koji najteže umire. I koji je, vjerujem, najbitniji: onaj sasvim obični, nemudri, svakodnevni.

Moja majka je umirala pola stoljeća. Koja godina plus/minus. Cijelog mojeg života je bila na rubu smrti, potrebita i teška. Cijelog ovog tjedna se pokušavam sjetiti neke lijepe uspomene na majku, neke u kojoj je bila sretna, ili, još bolje, neke u kojoj smo bile sretne skupa; bliske. I ne mogu. Noćas sam je sanjala, nju i pokojnog mačka Marka, vodimo ga veterinaru na injekciju da može još ševiti, jer htio bi, a ne ide mu; i tu ona bude uspješnija nego ja, veterinarka kaže da ne može, da upravo zatvaraju ordinaciju, ali stara se založi i ova pristane. A zatim sanjam Besku, našu davnu spremačicu, pokvarenu, lažljivu i kradljivu do srži. I shvatim, da, to je ta uspomena: dok je stara bila živa, netko drugi je spremao... Zar to nije strašno? Ne samo to što nemam uspomenu kakvu bi svatko trebao imati na svoju roditeljicu, nego još više to što je toliko dugo umirala da je sasvim propustila život. I mene u njemu.

I ne, nije se ona bojala smrti, ona se bojala života. Nije htjela odrasti. Nije htjela odgovornost. I bila je dobra, prepredena, uspješna u izbjegavanju onoga što ju je plašilo: ali zato nikad nije bila sretna. Valjda se to ne može bez rizika. Nešto zaista moraš uložiti da bi nešto zaista dobila. Moraš odrediti cijenu svoje sreće i reći, neka, nek ide ovo, mogu bez toga, jer ono što želim vrijedi više. Inače je sve kao ova naša virtuala: beskrvno. Donekle zabavno. I ništa više od toga.

Pamela. Kič i šund. Medijski trash. Tijanić. Cinizam. Ufff, bit će ovo dug zapis, ali hebiga, i ja sam cinik, ljudi kratkog roka pozornosti nisu moja ciljna publika. Pamela je meni draga, vjerovali ili ne, iako mi se gadi sve što piše: podsjeća me na moju majku. Koja je također stremila šunderskom životu. I za to platila golemu cijenu, kao i svi mi koji smo svoje živote, htjeli-ne htjeli, povezali s njenim: moja je majka htjela odživjeti priču, suvislu, lijepu priču, s nesretnim početkom, napetim obratima, i sretnim završetkom. Tražeći naznake ovih ključnih momenata, propustila je sve stvarno ključno: udala se za frajera s kojim je 7 godina ljubavala dopisno, a doslovno se poljubila samo jednom, e da bi doznala da je homić, i to kad je policija došla da ga hapsi, jer je to onda bilo kažnjivo; udala se za mog oca, koji definitivno u njenom svjetonazoru nije bio peder jer je psovao i šaketao i rodila mu dijete, kao u priči, a to dijete sam bila ja, i onda ni on, ni ona nisu znali što bi sa mnom počeli, jer eto, puno sam tražila, a nisam im preobrazila život... Kao i sebi, i meni je majka izmišljala smrtonosne bolesti i dramatična umaknuća pogibelji, ali jebga, redovito je fulala, i najgore što su mi liječnici ikada našli u djetinjstvu bila je neuhranjenost; na što se ona smrtno uvrijedila i potpuno obezvrijedila medicinsku struku, jer ako nečega u našoj kući nikada nije manjkalo, to su bili kolači.

Svejedno, moja je majka uspijevala ostvariti nešto što meni nikak ne ide: svaki dan završiti pobjednosno - bilo je strašno, ali još sam tu. I pameli to ide. Nadam se da je njoj dovoljno. Mojoj majci nije bilo. A meni pomalo fali.

Tijanić. Gotovo smo vršnjaci. Pisala sam u vrijeme kad i on, i sad se pitam, kak to da meni uvijek promaknu ta zlatna vremena, ali, blogme, i mračna? Kak to da je meni uvijek kriza s kratkim odušcima vjere u bolja vremena, a bolja vremena dođu i prođu prije nego što sam ih iskoristila? Je, kasnih osamdesetih, kad sam ja bila novinarka, nije bilo gugle, ali je navodno bilo cenzure, svi smo znali da je ima, pa smo pisali tako da nas ne skuži, a mene nikad nije skužila, čak ni kad sam se sprdala s njom izravno, dokumentirano upornim kopanjem po arhivama ne samo svojih, nego i tuđih novina, sve olovna štampa, prljavi, otrovni prsti, tekst pismen ali lektoriran na istočnu varijantu, koja je onda bila službena. I čitalo se to, ne samo lokalno, nego u cijeloj Jugoslaviji, i polemiziralo, Milena Dravić i Ljuba Tadić me napali svom silinom svojeg autoriteta, a onda doznali da imam samo 18 godina, a usuđujem se napisati "jebati" u tekstu koji je trebala napisati Silvija Luks, ali nije, jer je urednik htio jebati mene, a ne nju. Mene nije uspio. Za nju ne znam.

Dok se pisalo za 20 milijuna čitatelja, moglo se pisati trasherski, a moglo se i ozbiljno; moglo je žuto, crveno, crno, ružičasto ili bezbojno. Znalo se koje je boje koja tiskovina. Ali, sad je sve u žutom celofanu, i tu je Tijanić u pravu: novinarstvo se svelo na mediokretenizaciju masa, namijenjeno je kretenima, služi uvaljivanju, smirivanju i iskorištavanju kretena i stvaranju uvijek novih kretena; kvalitetno je tek onda kad namiri kretene, ali ostavi nešto i za one koji to (još uvijek) nisu. Kreteni pišu za nešto manje elokventne kretene, a lektoriraju ih priučeni i kretenizmu skloni kreteni u usponu. Koji vjeruju da su face, ali nisu face sve dok neki kreten ne odluči da imaju facu koja bi mogla privući više kretena nego neka druga kretenska kreatura, a onda njihov osobni doprinos postaje sporedan, sve je to industrija, samo staviš facu na kreteneriju i dobiš Dana Browna ili Rowlingsicu i svu prateću robu uz masne ugovore u kojima i on profitira, usput i manje od kretenotvornih glavešina.

I što sad? Pajkovsko-mmmmdački cinizam je privlačna opcija, zar ne? Sve mi to kužimo, ali nam se ne da; jer nema smisla; jer nemremo sami. Pa se najbolje dobro sprdačiti, osobito s kretenima koji ni ne kuže sprdačinu. A mi lebdimo iznad njih, cinično iscereni, nadmeni smijehom. Bolje to nego laženkin lelek. Bar je instantno, a ne kronično. A i meija kaže, a ona sve zna, možda ne najbolje kao pogni, ali šire i uljuđenije, niš nemreš sam(a).

Nemreš. Osim pokazati da je i drugačije moguće. Da nije zatrto. Malo otškrinuti žuti celofan i pokazati Čarobnjaka iz Oza, moćnog, iako malenog. Apsurdnog, ali tako sugestivnog. Jer, konstatirati da je život sranje zna i Zoran Ferić. I od toga si je sagradio bazen. Drag čovjek, ali jebiga, nemrem ja to čitat. Jer ne moram čitat da bih stigla do tako dubokog zaključka. Mene zanima kak se isplivava iz dreka? Kako da JA budem sretna?

I, znate kaj? Ispada da moja sreća ili nesreća nemaju blage veze s politikom i ekonomijom; da je to sasvim osobna stvar. Stvar svjetonazora.

Juha skuhana!

"Jebga! Bio je i naš. Generacijski pripada tu negdje, a ljubav prema njemu nije bitna. Važno je da je u pravu. Mi nemamo takvog pera. Ako ih ima oni su uz vladajuće strukture čiji su grijesi prema ovom narodu neizmjerljivi." ( o A.T ).

Znajući da Vas to ne zanima, ipak ću si dati slobodu napisati, da nisam dozvolila Meiji da me "navlači" već ukoliko treba nešto konkretno da me kontaktira na pvt, jer neću razgovarati o takvim stvarima iz pozicije što bi bilo kad bi bilo. Ljudima koji umiru treba njihova obitelj to sam rekla. Toliko sam "pametna" u tim stvarima oko umiranja da bih vjerojatno kao i Vi čitala knjigu da skrenemo misli sa patnje, a kada ni to više ne bih mogla, onda bi ušla u krevet i ležala tako, dala fizički kontakt, ako i on ne bi bolio.
Nemojte me više prozivati. Smeta mi to. Hvala Vam.

jebo politiku
ponavljam

Medo, on pripada točno ovamo gdje je i umro. Jer i ondje gdje je umro je tu. I drag mi je što se do zadnjeg daha derao :-))

Pašemka, meija je mućak, ali ti si tek zametak. Po mojem mišljenju. Drago mi je što te život do 40-ih toliko poštedio da nemaš pojma, ali bilo bi lijepo kad ne bi tvrdila da imaš pojma. Meni TO smeta. Hvala na pažnji. I nek ti ego raste u korisnim smjerovima.

Naš odnos prema zdravim i naš odnos prema bolesnim osobma je, naravno, različit, u svakom pogledu. I da znamo svoje mogućnosti. Meni ne ide od ruke davanje utjehe.... Hvala i tebi.

Perce, s politikom nikad nemreš svršiti.

Medo, ne ide ni meni... Ali mi ide primanje. I znam zahvaliti :-)))

to se lijepo vidi na iskri Vega

Aàaaaaaahhaahàaaa! Opal sam na guzicu,kakva proza!
Profa,svaka cast.Zasluzili ste rundu gratis od mene.

Perce, Iskricu karakterizira politikanstvo više nego politika. A tu tek ne znaš ni gdje su ti primarne erogene zone!

Rekše, je, i ja sam vidla da iza prozaičnog stihoklepstva stoji prodoran pogled. Bumo si mi spili, a blogme i žvaknuli nekaj, prije ili kasnije... Samo neka meni stignu DOBRI nalazi ;-))

Nema frke mdm.

teško je
ne složiti se sa time
mada
nisu baš svi toliko slijepi
da ne vide što si čine
to je već značajan pomak
nabolje
a nalazi....
vjerujem, da će bit dobri
dosad se pokazalo, da je zabrinutost plod crnih misli

Perce, i ja VIDIM da je pušenje beskorisno, štoviše, štetno, ali navika nerijetko nadjača uvid. Jer traži akciju. Uvid je udobno pasivan. A još se moš i sprdati. S drugima, of skroz ;-))

šaliti da
to može
sprdanje ne vodi ničem dobrom
a želimo si dobro

Je, viš, baš to je apsurdno: mislim da si mi, iskričarski blogeri, uglavnom uzajamno želimo DOBRO. Ni manje, ni više. A onda, kao da se odjednom usprparimo, i damo sve od sebe da se to ne primijeti.

ovdje reagiramo uvjetovano iz reale
a djelujemo iz virtuale
naravno
opet ne svi
ali većina
a kad jednom krene nizbrdo
nastane lavina gluposti
neželjena od svih