Životinjsko carstvo

Jučer oplakivali mrtve, danas bi se opet poubijali.

Valjda da imamo za kim nagodinu žaliti.

Jbga, ovdje je stvarno, ali stvarno, sve dosadnije.

U 5 godina koliko sam ovdje, nitko se nimalo nije promijenio. Pisanjem. Fizički, vjerojatno, jest.

Ja se jesam. I fizički, i pisanjem: ostarila sam. Ovdje, svima naočigled.

I nije me sram zbog toga. Više se stidim što sam na početku svojeg iskričarenja nijekala mogućnost ostarivanja. Kao, jock ja, neće to mene! Šipak. Hoće.

A ove munjare ovdje 5 godina jedno te isto, i meni, kao da ja njima jedno te isto, a ja mislim i pišem nešto sasvim deseto.

Zapravo se dobro napričam samo kad ovako sama sebi pišem. Sve drugo - pokvareni telefon ili lud zbunjenoga; ili ukrižani monolozi.

No, svejedno... Volim svratiti ovak navečer, prije luftanja ili šetnje sa psom, pogledati tko kome mjeri miligram prednosti ili nedostatka, tko bi sad malo bio glavni ili se bar priheftao glavnima, i tko je, uostalom, glavni, jel ima takvoga/takve?

Manje me to deprimira nego portali s vijestima. Iako je podjednako tričavo.

Valjda me veseli jer nikak nemrem pofatat konce sa selebritijima. Mislim onim pravima, kojima se bave portali s vijestima. VI ste moji selebritiji :-))

A čovjek treba dnevnu dozu trača. O susjedima ne tračam, nikad ne znaš u što ćeš se uvaliti i kak će ti se obiti o glavu; o kolegama s posla ne tračam iz istog razloga, ali i zato jer nakon posla nemam volje još sat vremena sjediti i pričati o poslu. S prijateljima ponekad tračam, ali svi smo već prestarjeli ovakve gorljive okršaje, mlaki su to tračevi, nemreš tu baš bogznakaj.

No dobro, budem sutra pogledala tko je ostao živ, tko mrtav i koga ćemo nagodinu oplakivati.

http://www.youtube.com/watch?v=Ej6651uFV-o