Čarobni brijeg

... što je to ljubav.

Jer leptirići u utrobi to nisu. Leptirići su samo stanje zaljubljenosti u stanje zaljubljenosti, u podivljale hormone i neurotransmitere koji nas podmlađuju i izvlače iz depresije. Kad nam taj drugi, nekad možda siv, sad izgleda žut i vreliji od zvijezda. I neophodan kao voda, kao zrak, kao jedini smisao čitavog života prije i poslije njega i nje. Kao stihovi u bunilu, kao vatromet greškom opaljen u glavi umjesto na ledini iznad rijeke. Nije to ljubav, to je jutarnja rosa, osvježenje i najava onog velikog, ali uvijek nedovoljnog, što uvijek ostavlja gladim ...

A ljubav nije ni seks. Premda ga u riječi teško, mnogo teže prevodimo, seks se ne govori, ne opisuje. Seks ili živimo, ili ga zadavimo u kolijevci, da ni ne prodiše, jer onda ni ne nedostaje. Sasuši se želja, zamrzne, bolje rečeno, i srećom odmrzne u trenu kad postaje izgledno. Seks je dernek za tijelo, a i podmlađuje. Ali, nije ljubav. Potreba je i ostavlja gladnim ...

Nije ljubav ni posesivnost, ljubomora, premda se čini takvim, posebno u početku. Zavodljivo je pripadati nekome. Sve dane i sate vezati za "svoga" nekoga, postojanje obojiti samo time, samo "našim" bojama. I jahati na strahu da će to svakog časa nestati i ostaviti nas daleko iza, jer kako došlo, tako prošlo, jer je oteto prokleto, jer ima drugih, jer zašto baš ja i zašto više ne ja ... i strah preuzima kormilo i opet smo gladni ...

A ne valja ni nesebično stajati po strani i utjehu pronalaziti u sreći, tuđoj sreći negdje drugdje, negdje daleko. To je zamjena, surogat, dajštodaš da se ne poludi od usamljenosti u dugim zimskim noćima. Nije to valjalo ni u osnovnoj školi, zašto bi sad bilo dovoljno? Glad ...

Ta gdje je onda? Gdje obitava ljubav? Ima li je itko na svijetu? Smije li je itko ikad svojatati, grabiti, hvaliti se njome? Smije li je zarobiti i proglasiti svojom? Zagrnuti se plaštem moći koju daje, mladosti i poletom, u sebične svrhe? Hoćemo li je ikad naći, slučajno ili namjerno?

Ljubav. Svemirsku. Vječnu. Onu krhotinu koju smo ponijeli sa sobom odvajajući se od Jednog, od Svega, u času rođenja. Česticu koja zatitra kad se zaljubimo, kad se prepustimo tjelesnim zadovoljstvima, kad sjetno promatramo tuđu sreću? Onu vječnu glad, vječno sjećanje na budućnost i prošlost u jednom, u cijelom, ondje negdje izvan dimenzija i vremena. Potpunost i radost, napokon sitost, napokon mir.

Postoji mjesto gdje ljubav čeka na nas. Kad sljedeći put spojite pogled, zjenicu jednog oka s drugim, i pričekate samo sekundu, dvije, duže no što vam govori ego da smijete, potražite nevidljivu nit između zjenica. Tek molekulu tanku, kvantni monofilament koji se primijećuje tek kad umirite um i hormone i ego.

Između zjenica napeta je nit, a po njoj šeta, u balerinskoj haljinici i s čipkastim suncobranom, Gita, ljubav, malo jednoj, malo drugoj strani bliže.

Neuhvatljiva kao san, zavodljiva kao vila, ljubav i ljepota i blistava nit između vas.

ovako kako si ju opisala gotovo da je nadnaravna? i jest...ali ipak obitava u našim tijelima, umu...dijelimo je i množimo sa sebi dragim i bliskim osobama. sa pojavama. mislima. ljubav je svuda oko nas, jedino što ju rijetko i teško prepoznajemo, prihvaćamo i puštamo. ona naprosto struji kroz nas. no, ona partnerska je obično ta koja nas uzdiže, uzdiše...spaja i razdvaja. voljela sam dugo i puno. dugo i puno već ne. nedostaje mi. i znam je prepoznati jedino što se nekako od straha i nerazumijevanja prepadne, stane, ode...no, kako bi znao da je došla kad ne bi...otišla? jutrom, samo (uz kavu) te čitam...tebe i tvoju ljubav! i čekam još malo više...svoju!

meni mamina ljubav miriši na vaniliju
njegova na snijeg jer uvijek prigovara da sam prelagano obučena i gura mi ruke u svoje džepove ako zaboravim rukavice
mačja, na vunu, kad zagnjurim nos u njenu dlaku
ostale ljubavi...one su okrugle, tople, meke

:)

šteta kaj nema "like" na blogu. sad bih ga stisnula ;)