Rosela, vještica sa livade

Roselo. Umorne su ti oci... a umorna si i od toga da ne znas na koji nacin da pises.
...doista, u kojem obliku zelim izrazavati svoje osjecaje...? Minimalistickom i intenzivnom, ili poeticnom i senzibilnom? Sto mi je blize... sto je bliskije ovoj mojoj nutrini, ovoj mojoj kozi...?
...mislim da poeticnost treba biti prisutna u tragovima. Jer ruku na sva srca koja imam, (mislim da osim onog fizickog postoji i jedno neopipljivo) ja nisam pjesnikinja. Ne uspijevam sa lakocom pisati poeticne tekstove. Mogu ih prozeti njeznoscu i dubinom, metaforama, ali ne i NE nista vise od toga.
...nisam ja krhka djeva koja nosi u svojim grudima harfu omotanu cvijecem.
Jesam krhka i senzibilna, ali u sebi sam seljakinja koja u grudima nosi alat kojim kreira svoje dane, i koji je omotan poljupcima, dodirima, blatom, i ruzama.

Dosta i dosta Roselo! Kvragu sve, kvragu konfuzija i umor...kvragu tvoja pretjerana osjetljivost na teskoce i probleme u odnosima kojima svjedocis od svitanja do sumraka. Sagradi napokon tu kolibu u sebi, mjestasce u svojoj nutrini u kojem ces se osjecati opusteno i zadovoljno. I sutni zahtjevnost poeticnosti sa svoga praga!
...pisi onako kako te tvoje netjelesno srce vodi. Nema jednostavnije stvari od toga. Okopavati zemlju i slijediti svoju prirodnu narav, napisati rijec, razvuci usne u osmijeh.