Rosela, vještica sa livade

Roselo, ti definitivno nikada dosad nisi bila jedna od onih osoba koje čitaju klasičnu književnost, ni domaću a tako ni stranu. Tvoja narav u klasičnim romanima ili poeziji često osjeća neku vrstu turobnosti ljudske egzistencije, ili je to samo neki moj dojam koji nema pravog razloga... jer u biti nikada nisam ni počela uistinu čitati nešto takve teme.
...a nije bilo škole ni osobe koja bi me natjerala da čitam lektire.

No, postojao je i na još jedan način postoji i dalje čovjek koji je bio pjesnik, a čija poezija itekako pronalazi put do mene.

Danas bi Dragutin Tadijanović imao 109 godina, taj čovjek koji je posjedovao onu posebnu ležernost i vedrinu kakvu često znaju posjedovati izuzetno nadareni ljudi.

...u čast njemu, tom Škorpionu koji nastavlja kao feniks živjeti kroz svoje pjesme, danas ću kod sebe objaviti samo njegove pjesme, one koje su mi bliske.

Tadija, sretan vam rođendan, :)

~

Često čitam knjige, malo neveseo.
Nebo je visoko, modro i svinuto.
Smiješim se pod nebom...i tako lijepo živim.
Sunca mi, tako lijepo živim, ha, ha,...

~

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato,
Dušo, ptico zlatna!

~

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

~

Nebo je crno, prljavo
Od masnih pogleda građanskih.

~

LEDENI KURJAK

Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...

Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?

Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.

Uzgredice, moja mati priča, uveče,
Kako od zime, na Glogovici puca led.

I ja sam čuo! kažem ja:
I smijem se.


~

Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

~

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

~

Već vidim usne nasmijane
U okrilju mirnog, modrog sna.