Basna o galebu i mishu

..dozvoli mi da ti ispričam priču..o jednoj mladoj ženi..Nije ona po ničemu posebna,ta priča,nije ni žena nešto posebno,tek obična mlada žena,kao svaka druga koje te okružuju.Poseban je taj jedan dio priče,dio u kojem se čuda ipak ponekad dešavaju..ali,potrebno je krenuti od nekog početka.Mnogo ih je,ali,počet ću s onim ranim danima njene sreće.
Ta žena,prosječna žena,imala je cijeli svijet na dlanu svoje mladosti.Nije bila osobito lijepa,ali je imala onu vrckavu crtu mladenačkog prkosa u sebi i pregršt ljubavi koju je nesebično dijelila.Ljudi u njenoj blizini osjećali su je i otimali komadić po komadić njene duše,grizli,sve dok njen izvor snage nije počeo posušivati.Tako to biva,u svačijem životu.Život te lomi,savija i tereti,a svatko od nas nalazi svoj način na koji se može izdići od svega.Tako je ona,uporno odolijevala svim nedaćama,čineći da se njena životna snaga donekle obnavlja.Na svoj način prkoseći svemu.
Dobrodušna i darežljiva kakva jest,u jednom trenutku je upoznala čarobnog muškarca.Kleo joj se na ljubav,nosio na krilima,činio ju kraljicom i vilom.Dala mu je sve.odbila je puniti rezerve,odbila je sačuvati djelić,dala mu je sve što je posjedovala u sebi.I to je prošao svatko od nas,barem jednom.Oduzevši joj sve zalihe,ostavio ju je ležati na podu.Kao vila bez svoje prašine,tako ni ona više nije imala snage ni uporišta boriti se sa životom.Puzala je kroz njega pognute glave,nadajući se da će ostati nevidljiva,uokvirena u nekom mutnom oblaku,da će ju život mimoići i poštedjeti.
Teklo je to tako nekoliko godina,brige i problemi su dolazili i odlazili noseći sa sobom komadiće njenog tijela,ostavljajući je staru,iscrpljenu i prestrašenu
.I tako je valjda moralo biti,upoznala je dalekog stranca.Bio je to visok i snažan čovjek,više dušom nego fizički.Zainteresirala ga je ruševina te žene,pokušao joj je pomoći.Bio je od onih koji se bore za slabije i nemoćnije.Bez puno muke,našao je otvor u njenom oblaku i polako,gotovo poput nekog čuda,našao djelić njenog djeteta,mrvicu one nekadašnje vrckaste vile,kakva je jednoć bila.zaljubio se u tu mrvicu i odredio sebi da će ju ponovo učiniti velikom i snažnom.Volio ju je,ljubio,darivao sunce i zvijezde..i nije bilo potrebno dugo,a mrvica je krenula rasti.Vjerovao je u njenu moć i njena moć je rasla.Osmijeh je zablistao,kosa je zasjajila,a njena nekadašnja ljepota je krenula izvirati iz nje.Krenula je koračati životom visoko uzdignute glave,ponosna,u naručju svojeg dalekog stranca bila je neustrašiva.
Ali...tu ne dolazi ono živjeli su sretno do kraja života...
Nije joj vratio samo njen život,vratio joj je i njenu nesebičnost i dobrodušnost..Nije bilo potrebno dugo,u njoj je počeo klijati osjećaj krivnje..jer..bila je ipak samo zaliječena,bolest se mogla vratiti svakog trena,prijeteći da i njega uništi skupa s njom..ne,morala je učiniti nešto,morala ga je spasiti...On nikako nije smio biti dotaknut njezinim bolesnim životom.On je morao biti sretan i zaštićen.Nikakvo zlo nije smjelo pasti na njega.
Prolazili su dani,borila se sama sa sobom.Toliko gladno ga je trebala uz sebe,ali ništa što je ona imala nije bilo dovoljno dobro za njega,jednostavno nije mu imala što dati. Odlučila je pobjeći,bez riječi,bez objašnjenja.Nije imala snage gledati bol u njegovim očima,niti opraštati se od njega.Iako on to ne zna,bit će mu bolje bez nje.
I tako bi.U prvim danima lutala je besciljno u svom svijetu,nošena utjehom da će on biti sretniji.Znala je kako ga je moralo boljeti,znala je da mu slomila njegovo toplo i prepuno srce,znala je da će mu trebati dugo vremena..ali znala je da će biti sretniji bez nje.Jedino što nije znala je koliko će ona biti sretna bez njega.
Prošlo je tako neko vrijeme,kopnula je svakim danom.Sva uvjerenja i svi postojani razlozi blijedjeli su,sve dok jednu noć nije uistinu shvatila veličinu svoje pogreške.Na stranu sve što je učinila i zašto,sinulo joj je,da ju je taj stranac spasio,podario joj je život,i sasvim sigurno prihvatio bi ju takvu kakvu ju je i stvorio.A ona ga nije udostojila ni pitanja.
Dosegnula je dno,ovaj put je bilo puno teže navući oblak oko sebe i postati nevidljivom.Ovaj put su se zle sile urotile u savezu da je satru do samog dna,a njoj je ionako bilo svejedno.Svjesno je prihvatila svu predviđenu kaznu,znala je da ju je ovaj put zaslužila.
Ostao je samo jedan cilj.naći stranca,natjerati ga da uvidi da mu nije htjela zlo,da ga je voljela i da je činila ono što je mislila da je najbolje.Ovaj put ona mora spasiti njega,njegovo toplo srce mora ponovo zakucati svom silinom koje posjeduje.
I uspjela je...našla ga je...izvukla je onaj prekrasan osmijeh na njegovo lice,osjetila je toplinu njegove duše kako polako poprima razmjere vatre..i znala je da će on biti dobro.Ne danas,ne sutra..ali bit će dobro i bit će sretan.To je bilo jedino što je ikad željela.
Njena misija je završila,misija koja iscrpila zalihe umjetnog osmijeha i vilinske prašine.Ionako je to bilo njegovo,poklonjeno njoj.
Jedino što joj je još preostalo je spokojno sklopiti oči.Kraj je već tu.Spasonosan odmor,jedini koji je zaslužila.


http://youtu.be/-0hgT2mNK_8

on,ona,ljubav,neljubav,tuga,čežnja
toliko vidjenja ljubavi..nesreće...sreće...
sve se svodi na nesamoću,na prihvaćanje....
svidja mi se....:-=

sviđa mi se priča
naročito kraj :)

dramaturgija! pogibelj za ideale..utopija i tak...ne znam...više me ne oduševljevaju takve priče!

osmjeh od mene ...

Ne sviđa mi se ni malo priča.
Na osnovu čega zaključak da će on biti srećan i dobro?
Zar nije logičnije da će završiti kao i ona?
Ili je poenta u tome da on neće kao ona bježati od života
nego hrabro nastaviti dalje,ne obeshrabivši se jednim padom.

Fantastično!