...

ja sam prirodna plavuša
ne shvaćam logiku riječi
suhoparnu višeznačnost zvukova, slova i boja
ionako njihov eho čuje svatko pismen
(ah, moja se sinestezija opet žestoko razmahala)

ostavljaš mi putokaze bez oznaka i kilometraže
dok listaš po manualu za hitne intervencije
i tražiš poglavlje:
kako reći da, kako reći ne, bez dosadnih nuspojava
indiferentno gledajući kako ekvilibriram na ivici provalije

nemam snage ni vremena, pa nije ovo špilšul, da filozofiram logiku riječi
dok mi stopala klize po masnom blatu
(ne, ovdje nema spasonosnih grmova i granja iz holivudskih filmova
da se primim i zadržim
dok ne dođe gorska služba spašavanja!)

stojiš i dalje iza mene
mumljaš nejasne upute za dezinfekciju savjesti
i čekaš dihotomiju srca i uma da riješi stvar

umjesto da me povučeš natrag iz bezdana
ili barem milosrdno šutneš na drugu stranu

kažu: i udarac nogom u guzicu je korak naprijed