Rosela, vještica sa livade

-Tko si ti, djevojko, znaš li?

-...naravno da znam.

-Sigurna si u to? Nije dobro biti previše siguran u svoje mišljenje, nije dobro zakopati sebe
u mišljenja i zaključke teške poput tone zemlje... ostavi malo prostora, zraka, da te može pronaći
istina, da nerealnost ne istiska svaku česticu zraka iz tebe. Ponovo te pitam: znaš li tko si?

-A ja ti ponovo kažem da znam... jer jedino u što sam sigurna je moja iskrenost prema sebi.
Ona nije nalik tonama teškoj zemlji, ona je kao sestra svih kristalno bistrih voda na svijetu.
Moja je iskrenost poput mojeg lica koje se ogleda u mirnoj površini mora, u savršeno glatkoj i
plavoj vodi dubokog zdenca, moja se nutrina ogleda u njoj skupa sa treperavim visokim zvijezdama
i crnim vranama koje lete nad zemljom.
Moja mi iskrenost poput nebeskog prostora omogućava da vidim sve ono što moja nutrina sadrži.
...svo trule plodove i sve jedre pupoljke.
Jer moja iskrenost ne leži na grudima onoga što očekujem da budem, onoga što mi govore da jesam,
ona obuhvaća svaki osjećaj, i onaj koji očekuje, onaj koji veže oči, onaj koji dolazi iz tuđih jezika i tuđih nutrina.

Ja sam gola pred svojom promatračkom iskrenošću, nijedan dio nije zaklonjen sa tkaninom samozavaravanja.
Gola sam i razlivena, predana i izložena sa svime što tvori živu individuu koja jesam.

-Djevojko... vjerujem ti. I želim od tebe samo jedno. Da nastaviš ogledati se i predavati.

-Nastavit ću danas, samo danas. Jesam li te uvjerila?

Hm...... ovi tvoj bunar je doista dubok. Nećeš se lako ogledati u njegovom dnu :)

Bitno da je bistar i čist. ;)