Rosela, vještica sa livade

Uvijek sam izraženo osjećala dio jeseni kad se pali opalo lišće. Svjež zrak, gola i očišćena polja na kojima nema više ostataka bilja koje je bilo ukras toplog doba godine.

Miris dima u svježem popodnevu, sumraku, pramenovi vatre koji pucketaju i odašilju toplinu oko sebe.

Jako je lijepo osjetiti tu toplinu sa malo više svijesti, ne ostati ravnodušan.
...no ipak, što je ljepše od izbora koji imamo da ostanemo ravnodušni ili da osjetimo intenzivnije?
...izbor je tu. Zapaliti lišće ili ostaviti da trune... biti ravnodušan ili primiti toplinu u sebe.

Lišće trune da bi novi život iz humusa iznjedrilo..... oganj tu igru zatire....no no, vještice se vole igrati vatricama ;)

Dok sam bio dijete išao sam u šumu po lišće.
Zatim smo to lišće prostirali stoki i ono bi završilo u đubru.
Đubre bi izvozili na livadu koju bi orali za sadnju.
Bilo je to prirodno đubrivo,puno bolje od današnjih
vještačkih đubriva.

Zapaliti!

Znam, znam da je lišće najbolji mogući kompost i da potiče rast novog bilja...
ali volim miris lišća koje gori!!

Dudh, pridružuješ mi se? :)))))

lisce je lagano i lako ga vjetar odnese... :)
ono sto ostane mokro je i tesko gori ...