Didžej´ca linkofrikuša!

Rosa Louise McCauley Parks , afro-američka aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio „majkom modernog Pokreta za ljudska prava.“

Rosa Parks je postala poznata kada je 1. prosinca 1955. godine na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. Njeno uhićenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeriju, jednom od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, koje je Martina Luthera Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u američkoj kulturi, a njezini postupci dali su legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu bili su odvojeni skoro u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. Autobusna i željeznička poduzeća nisu prevozila putnike posebno, nego su postojala točno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjećala odlaska u osnovnu školu u Pine Levelu, gdje su školski autobusi prevozili bijelu djecu do njihove nove škole, a crna djeca su morala pješačiti. „Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca.“

Nakon njezinog uhićenja Rosa postaje ikonom Pokreta za ljudska prava, ali joj to donosi dosta neugodnosti. Izgubila je posao u robnoj kući, a njezin muž napušta svoj posao nakon što mu šef zabranjuje da priča o Rosi. Godine 1957. Parksovi napuštaju Montgomeri i odlaze u Virginiju, najviše zato što Rosa ne uspijeva naći posao u Montgomeriju., ali i zbog neslaganja s Kingom i ostalim vodstvom Pokreta za ljudska prava u Montgomeriju.

Godine 1992. izlazi autobiografija „Moja priča,“ namijenjena mlađim čitateljima koja opisuje njen život i sve što je dovelo do njene odluke da svoje mjesto u autobusu ne ustupi bijelom putniku. Godine 1995. Rosa objavljuje svoje memoare „Tiha moć,“ fokusiranoj na ulozi vjere u njenom životu.

Requiescat in pace, Rosa!

žalosno da danas moramo pisati o takvim stvarima...ja sam mislila da su to osnove pismenosti i da smo to apsolvirali još u pučkoj školi? no, onaj tko iz povijesti nije ništ naučio osuđen ju je ponavljat!