Sve i ništa

Treba biti znati nasmiješen u sunčanom danu punom boli.
Moj svijet.
Ne onaj zajednički koji dijelimo, sa drugim ljudima.
Moj svijet, bez granica, moje tišine, moje grmljavine,
moje bonace i oluje, svijet bez podjela,
svijet bez skučenosti uma.
Znaš, tamo se riječi poigravaju jedna sa drugom, mimo svakih pravila,
kao i slike, sjećanja, snovi... Neki bi to nazvali ''slobodna poezija''.
Nije to.
Nije bijeg., jednostavno to je neki moj svijet, svijet kojeg svatko ima
u nekim svojim nijansama.
Moj svijet gdje se svjetlost bolno zabija u meso postojanja,
tamo gdje si slab i malen,
uživaš u senzualnom i zavodljivom plesu vlastite tame.
Gladno otkidam krvavo i živo meso riječi koje su na raspolaganju.
NA paldnju, oslobođene razloga, oslobođene emocija,
svega onoga što nas čini robovima u ovom svjesnom svijetu,
sve su to samo izlike i opravdanja, za tvoje suze i moj smijeh,
za ono moje ''JA'' u zajedničkom svijetu koje nije ništa drugo nego laž.
Laž koja nam je saveznik u opstajanju...
---
Hajde, pozivam te u šetnju.
Među hijene, među odbačene,
među vatre svih strahova,
među igru riječi, među tutnjave automobila...
Adrenalin raste, u nosnicama osjećamo smrt,
znamo da je to bolja opcija,
bolja od dana i noći ispunjenih strahovima.
Šuma je ispred nas, velika,
negostoljubljivo tamna.
Tamo iza,na drugom kraju iste,
su naši braća i sestre, pobjednici.
Na vlastitoj svijesti obavit ćemo
dekapitaciju straha od slobode...
Malo, samo malo nam treba, požurimo,
ne osvrčimo se za blještavim svjetlima
lažne slobode. Mi smo kraljevi dostojanstva,
u kočiji koju vuku smaragdne iguane.
Snovi su zapakirani. Spremni smo za novi svijet.
Bez asimetričnih anđela i maski,
bez lažnih božanstava i ispraznih obećanja.
Prije no što kročimo u slobodu,
uzimam te u središtu vrtloga istinskog mraka.
---
Koliko puta smo se odrekli boga?
Samo zato jer nam vizija anđela nije bila simetrična,
onako kkako su nas učili da treba biti.
Jednom je nekakav Nietschze napisao da sve lijepe
stvari trebaju prvo nositi monstrouzno strahovite maske
da bi se upisale u srca humanosti..tako nekako.
Ne treba se bojati najljepšeg osmijeha na svijetu, osmijeha smrti.
Ne boli smrt, život boli.
To je samo nagovještaj da napuštaš svijet,
tvoj, moj, negov, nejzin, njihov, naš, zajednički.
I ovaj svijet, onaj moj dio zajedničkog...
Jednsotsvn oda znam kad odem, kad mi odemo,
taj neki naš svijet, samo naš, postaje stvarnost
jednog drugog svijeta, ljudi i planete...
Jedna u nizu stvarnosti, jedna od bezbroj opcija...

Thomas Mann: "Smrti ne treba davati previše prostora tijekom života, jer postoje i dobrota i ljubav."

Hvala Tomasu, hvala Man-u hehehehe ...

jebate, kad bi ti još znao o čemu pišeš....:*

Naravno da znam, jebate.

https://www.youtube.com/watch?v=KQwzcB0mvOE

A ća bi pitura Patpongicu?
Udala se za umitnika.Valjda
ga dobro umetnia.