Rosela, vještica sa livade

Ja sam kćer sumnje. Mislim da je to nešto što mogu sa sigurnošću tvrditi; bez i najmanje sumnje sebe opisati kao sumnjičavu dušu.

Svaki put kad se sretnem s nečim, ja pomišljam na suprotnost tom iskustvu ili izjavi, i jednostavno ništa ne mogu primiti u sebe sa potpunim uvjerenjem u istinitost toga.

Nisam niti najmanje sigurna da je dobro što je tome tako, što osjećam na taj način... jer sumnja je dvosjekli mač koji može razrezati zablude i laži predstavljene kao istina, ali na jednak način reže na komadiće ono u što trebamo biti sigurni.

U nježnost i dobrotu koju neka osoba osjeća prema nama.
U činjenicu da je vjera nešto što treba biti sastavni dio našeg daha.
U činjenicu da nismo komadi mesa i kostiju, već sadržimo u sebi i sofisticirane slojeve uma i emocija.
...u činjenicu da nismo samo neopipljivi osjećaj i misao stvoreni da odlebde u nebeske sfere. Već da imamo naša kruto opipljiva tijela, kroz koja živimo naše jedinstveno iskustvo.
Nema sumnje u individualni dnk koji se isprepliće s našom pod/svijesti.

...u tim slučajevima se moram odreći majke Sumnje, one koja me je još kao djevojčicu posjetila dok sam čitala Postanak iz Biblije, pažljivo razmišljala o nastanku prvih, jedinih prvih ljudi Adama i Eve. Pitala sam se... ako su oni bili jedini ljudi na svijetu, onda su se morali množiti međusobno, jer nije bilo drugih? Posumnjala sam u točnost priče o Postanku, i zaključila da je moralo biti još negdje nekakvih ljudi.
Cijelo vrijeme je golemi upitnik visio iznad svega što sam čitala o Bogu, tada i godinama poslije.

Ne znam da li postoji reinkarnacija, duboko sumnjam u to, ali ako postoji onda bih mogla biti sasvim sigurna da sam ja nekada živjela na Dalekom Istoku, i da mi se osjećanje tog dijela svijeta, te kulture, tih ljudi prenijelo na sadašnje iskustvo življenja, jer drugog razloga toj privlačnosti koju osjećam od najranije dobi jednostavno ne znam.

I nije mi niti bitno da znam... kad sve posložim na stol, sve činjenice i sva pitanja, sve sigurnosti i sve sumnje... jer svi oni sadrže u sebi samo jedno: jasnu i duboku ljubav koja je neupitna.


Link

Sumnjaš, dakle jesi!
A možda ćeš živjeti na dalekom istoku. Ne sjećamo se samo prošlosti nego i budućnosti.

Da, a tada ću možda čeznuti za jednim malim mjestom u srednjoj Europi... ehhh. :))

Moguće je da to mjesto i osvojiš s dobro uvježbanom vojskom.

Samo ako ti budeš general...