O životu

Zašto smo mi ljudi,kada izgubimo volenu osobu,kad
ona umre,a još je mlada i barem relativno mlada
skolni samooptuživanju.Mogli smo uraditi ovo ili ono.
Uradili smo ovo ili ono,a nismo trebali.
Skro nikada nebi ništa bilo drugačije da smo to nešto
što smo po našem mišljenju trebali uraditi uradili ili da
nismo uradili ono što smo uradili,a nismo trebali.
Navest ću svoj primjer.Kada mi je u bolnici umrla
vanbračna žena,osuđivao sam sebe da sam trebao
platiti nešto doktorima kad je došla u bolnicu.Trebao
sam traiti veze da ide u Beograd u bolnicu umjesto
ovde u Banja Luku.Otišao sam tu večer kada je umrla
malo ranije nego prethodnih dana iz bolnice kući skupa
sa jednim kolegom koji j došao u posjetu.Taj kolega živi
u istoj zgradi gdje smo i mi živili.Onda sam se optuživao
što sam sve oko sahrane prepustio drugima umjesto da
sam se oko svega ja pobrinuo.
Kasnije nakon dugo vremena sam shvatio da ništa
nebi bilo drugačije.Shvatio sam i to da ni ona nebi
voljela da sebe krivim.To samooptuživanje je jače
od nas i moramo se dugo mućiti sa gubitkom voljene
osobe i još tome nepotrebno dodajemo to samooptuživanje.

tape bolje da se pomiriš s tim da si ti uvijek sve kriv i da ćeš dobiti batine :)
idem na pr min. nemoj da bi otišao spavati ,
moram te još istući zbog ovakvih razmišljanja :)

Tajana to samooptuživanje je bilo u prve
dvije godine nakon što je ona umrla.
Od tada je prošlo deset godina.
Jučer pričam s prijateljicom o jednoj
njezinoj prijateljici,čiji je muž poginuo na poslu
pre nekih godinu dana,pod po mišljenju te
žene,smnjivim okolnostima.
I ta žena osjeća krivicu što nakon njegove smrti
nije tražila svjedoke nesreće,što nije tražila
obdukciju tjela.I tako se mnogi osjećaju
krivi kod sličnih slučajeva.

Možda pokušavamo poslje bitke biti generali, ili potražiti malu pukotinu koja nam je promakla i mogla pokazati tračak svjetlosti, a nismo je vdjeli...
Možda ne možemo nači opravdanje za gubitak i razlog što je netko otišao, pa je čak i samokrivica logičniji izlaz od opravdanja božjeg odabira.
Možda je sve moglo biti i puno gore.
Jednom sam mjenjao kočnice na fići. Kada se tave nove, treba e voziti i naglo i jako nekoliko puta kočiti jer su samopodešavajuče. Tako sam i radio - zajuri se i stani. u jednom STANI sam stao i u taj tren je izjurilo djete između dva parkirana automobila pred mene. Da nisam kočio svakih pet metara, sigurno bi ga pogazio. Sve bi bilo drugačije, a ovako je samo otrčao i nije me ni pogledao. Možda koji put može i ovako...
Tko zna tko nam piše uloge?

Mislim da to radimo zbog neprihvaćanja da smo izgubili voljenu osobu.

Mislim da to radimo zato što volimo misliti da se nas nešto pita.

"Možda ne možemo nači opravdanje za gubitak i razlog što je netko otišao, pa je čak i samokrivica logičniji izlaz ..."

ovo tvoje mi se čini najbliže istini shrike,
a jadni smo,
pripisujemo sebi krivicu kao da imamo svu moć upravljanja životom i smrću ,
a nemamo,
možemo samo dok imamo drage osobe pored sebe ,truditi se uljepšati im i olakšati život,

Tajana to i radimo kada nekoga volimo.
Bar na početk,prvih par godina.Onda prestanemo
pa se pitamo zašto se više ne volimo,gdje je nestala ljubav.

ne mora biti da je nestala,malo je promijenila oblik
i iskazvao si je na drugačiji način,
stalno se mijenjamo i mi i naše emocije i način na koji bilo što radimo

Laku noć Tajana i Shirke :))

noćka tape i shrink ili kako već :)

shirke

Laka vam noć

eh ,a zamisli paradoksa
kad je netko stvarno okrivljen kriv za nečiju smrt
taj se brani rukama i nogama od krivice,
a onaj tko nije kriv sam je sebi nameće