Ručkić krčkić

S nepunih četrnaest progutala sam sve tablete iz ormarića za lijekove i smireno očekivala svoje ukinuće. Koje se nije dogodilo; i nije; i nije. Pa sam prijavila mami da ne ide.

Poslali me psihologu; izmjerili inteligenciju; zadivili se. Moja psihologinja, propisana zakonom za maloljetne samoubojice, odjednom postala udvorita do gađenja. Počela me oponašati. Čak je kupila i istu bluzu kakvu sam ja imala. Prezrela sam je. Dali me drugoj. Ta se izderala da što zajebavam roditelje, a ja joj odgovorila da tak mogu razgovarati i doma pa nek se lijepo ona jebe. Konzilij u sastavu nje i bivše zaključio da ne komuniciram sa ženama i poslao me muškarcu. Psihijatru.

Taj je bio zabavniji. Nije ga impresionirala moja inteligencija, koju, usput budi rečeno, nisam saznala, samo sam čula kak se majka zabrinutim i istovremeno ponosnim glasom hvali prijateljici da sam "genij" i da mi je mentalna starost za nešto više od 50% veća od kronološke; što me prilično zbrkalo, inteligenciji unatoč, ali sam vremenom uspjela dokučiti kak je to moguće. No, dakle, ovaj je uporište svoje terapije za moj prvi napadaj kliničke depresije našao u činjenici da sam žena i da seks liječi praktički sve kad su žene u pitanju. Kad je saznao da imam dvojicu muških prijatelja koje jako volim, a da mi se jedan sviđa više od drugoga, preporučio mi je da se poševim s tim koji mi se više sviđao. Bez obzira na to što mi niti jedan od te dvojice nije bio feromonski kompatibilan, tj. nije mi dobro mirisao, štoćereć da sam ih uistinu doživljavala kao braću i da mi je seks s njima bio teško zamisliv. Ali ne nezamisliv. Pokušala sam, s obojicom, i nisam mogla: miris je presudio.

Tek sam nedavno skužila da je i mog zabavnog psihijatra (ipak!) impresionirala moja inteligencija, izražena kao zrelost nesrazmjerna dobi, jer je sa mnom razgovarao kao s potpuno zrelom, formiranom osobom. I da sam to bila, vjerojatno bi mi pomogao. Ali nisam. Zato me zbrkao.

Naučila sam sljedeće:

Puno sam drugačija od svojih vršnjaka. To je premisa koja objašnjava većinu naših nesporazuma. Krivo! To objašnjava NEKE naše nesporazume, ali ne sve. Jer, ja JESAM svoja vršnjakinja, nisam netko drugi tko raste u tijelu one koja izgleda kao 13,5-godišnja djevojčica. Uostalom, tko je vidio locus odgovrnosti stavljati IZVAN osobe u nevolji? To znači osuditi je na bespomoćnost!

Ljudi koji imaju moć utjecati na moje življenje i raspoloženja uglavnom su mi inteligencijom inferiorni, zato JA imam odgovornost oblikovati naše odnose tako da zadovolje i mene i njih. Glečte, s 13,5 godina praktički SVI imaju neku moć nad nama, bilo zato jer su odrasli (roditelji, nastavnici...), bilo zato jer ih želimo (prijateljice, prijatelji, dečki...). Bez autonomije, kakve-takve, nemreš nekome dodijeliti odgovornost. To znači da tu osobu osuđuješ na podatnost. I kronično nezadovoljstvo.

Najbolje je biti prosječan. Ergo, s obzirom da to nisam, mimikrija: prav' se da jesi, a kad skuže da nisi, već će te voljeti! Jel? Koga će to voljeti? Nekoga tko izgleda kao ja; ali nije ja. Ergo, mene je nemoguće voljeti.

Tak vam je izgledala psihologija/psihijatrija '70-ih.

S 40 i nešto dosta godina rasplakala sam se dok sam gledala dokumentarac o transsekualnim osobama: to njihovo nepripadanje, neshvatljiva "neodređenost", odbačenost i totalno rizična izloženost najgorim osobinama najbliže okoline - sve sam to proživjela. Iako sasvim straight po rodnim i spolnim pitanjima.

Danas sjedim za kompom još od 7 i pol, u pidžami, puštam psa nek zapišava hodnik i ne dižem sjenilo, jer jednostavno nemrem ući u konvenciju koju nikad nisam prihvatila (aha, da, još jedno naravoučenije dr. S.: konvencije su provizorne i prozirne, ali olakšavaju komunikaciju), a to je blagdanovanje: toliko sam se napenalila na 20. kao dan D svoje slobode od robovanja zarađivanju da sam bakalar namočila danima prerano i valjalo bi ga danas skuhati da se ne usmrdi; i trebalo bi pospremiti, ne samo zato jer su blagdani, nego prvenstveno zato jer se već zbilja ni sama ne snalazim u neredu; htjela bih pravu jelku, s mirisom, ali da je montiram, trebam pospremiti, preurediti i preorganizirati, inače do Uskrsa neću znati gdje je što; a sve je to previše za mene, shrvanu umorom i zimskom deprom, koja nije klinička, nego sasvim uobičajena za ovo doba godine, ravna mrzovolji sasvim običnih ljudi, a i ja sam obična, u većini svojih manifestacija, ali svjesna da u nekima nisam, a zbog te svijesti prepuštena razumu da to saniram, ako procijenim da treba sanirati, u što danas uopće nisam sigurna.

I smiješno mi je što sam još uvijek mala, još uvijek zabrinuta i zblenuta 5-godišnjakinja s ove slike, bez instrumentarija psihologije i psihijatrije koji sam stekla 8,5 godina kasnije, a koji, inertno, i dan-danas koristim, iako vidim da nije učinkovit. Učinkovito je svima reći "jebite se" i misliti točno to, doslovno i metaforički. Reći svima "vi i vaši rituali me umarate, ne koristite mi, niste mi zabavni, a svaki put kad se u njih pokušam uživjeti, dajem vam dram svojeg mesa, naživo i pri punoj svijesti, a za to biste trebali biti itekako zahvalni, jer ja ZNAM da od vas niš korisnoga neću dobiti, osim ako vam se zalomi da mi izaberete blagdanski dar koji stvarno priželjkujem".

I zato, mai, ne prozivaj za svoje čage: to je za tebe i tebi slične, koje mi, uostalom, niste vršnjakinje, jer ste starije od mene; a ja sam starija od vas. U smislu zrelija. I drugačija.

A ti, pornografski seronjo horny, svoju "njegu" usmjeri na plitke posude s malo sadržaja koji bi se od nje zaista mogao uzbibati.

Jer, kužim ja vas: tražite, a povremeno i dobijete, isto što i ja: potpunu usmjerenost na sebe; i zaborav. Ne znam zašto vama treba, ali za sebe znam: zaborav da vremenom samo nevažne stvari postaju lakše; i da smo uvijek bespomoćni.

slička je mrak..:-)

Znam o čemu pišeš... pozdrav :))

Imam

Trnce u nogama
Žmarce u rukama
Srh niz kičmu
Pijesak u bubrezima
Leptire u želucu
Kamen na srcu
Breme na ramenima
Nož u leđima
Mač nad glavom
Pundru u dupetu
Bubu u uhu
Mnoge na zubu
Glad u očima
Gluposti na pameti
Nečasne namjere
Neplaćene račune
Burnu prošlost
Zlu sudbinu
Vjetar u petama
Dobar plan
Fiks ideju
Grč u listu
Ravna stopala
Visok tlak
Puno razloga
Čvrste argumente
Ljubavne snove
Višestruke orgazme
Pun nos
Punu kapu

Ali nemam
konteksta
i zato

Ispekla sam danas palačinke
Nekakve traljave, malene
Ali debljaju kao da su velike
Bile su slane i rubnate
Prhke krhke čipkaste
Izvan kanona palačinkastosti
Zato sam se usudila
Napuniti ih svime što volim
Nutela marelica višnje nutela opet
Ciklički sam ih smazala
Bez zastajkivanja
Sitnim zagrizima
Krupne zalogaje je
Izjeo zub vremena

MOJE SLUČAJNO JA

je palo baš pred tebe
potpuno otvoreno

leteći čunak izletio od tkanja
bez slučajnosti
odvrtila se
poprečna nit
prekini me

da ne budem slučaj

izvan uzorka
konac
kraj
na koncu konca

moje slučajno ja
je palo baš pred onoga tebe
onu kaplju tebe
onaj prsak
onaj neki sam

UTJEHA

sanjala sam da sam pas
i da je na mene sletio neki smijeh
zveknuo me po ušima
pa sam ga ugrizao
još prije boli

a onda je mene neka svevišnja ruka
odozgo primila za rep
kojim nisam ni mrdnuo
i zavitlala uvis tako moćno
da sam cičao
još prije boli

a onda sam ja sve to vidjela
- taj smijeh što ne pogađa metu
- tu ruku okrutnu od moći
- tog psa koji sam bila i ja

pa sam se probila kroz cvilež
i zagrlila ga – tog psa
kroz prljavo krzno sam udisala
njegov strah
još prije boli

a smijeh je obavio ruku
krvavu od moći
i zavio je tako
da sva bol bubri u njoj
a meni je bilo drago
rekla sam – tako ti i treba

i onda sam ugledala sebe
kako grlim psa kojem malo fali
da zamrda repom
i bilo mi je lakše
što sam ja taj pas
u snu u kojem sam i ja

tako se tješimo mi
nenavikli na zagrljaje
još prije boli

ŽIVIM U BUBNJU

živim u bubnju
uho bez glasa
posred udarca

pod kožom stvora
čija utroba titra
mrtva usred ritmova

bila sam ameba
u kaplji na listu
suhom na vodi

u život me protegnula
zraka sunca
ukliještena u gromu

a onda me škiljavu ispila
uplašena zvijer golemog grla
i gromke utrobe uvrnutih crijeva

koju sam ubila
valjda
ja

i sad sam u bubnju
koji je ona
odjek zvijeri

uho bez glasa
dajem puninu
zvuku

dajem mu gipkost
da uzleprša
nijem i mukao i jak

do vrha jablana
kojem se potrefilo
da jablani uz cestu

dajem mu težinu
da padne na ranu
s flasterom s Mickey Mouseom
umjesto poljupca

da manje boli
dajem mu svoj nijemi pristanak
da bude bumerang

i pokosi žirafu
protrese oblak
i padne uz hladne noge

bez ljubavi
mrko čekam kumulaciju udaraca
titranje do brzine rike

kojom ću prosvrdlati
bozonski mrak
bogovski sita bubetanja

i onda se spokojna
obrušiti
u odjek

koji glasi:
ma jebe mi se
tko sam ja?


rezerva

tog stvora sam ubila
valjda
ja

ameba iz kaplje
na suhome listu
na mrtvoj vodi
iz koje sam se ujušila

zraka sunca
ukliještena u gromu
gromko me žacnula u život

Ne kužite, jel' tak? Pa kaj onda. Ne kužim ni ja vas. Isto tako. Isto toliko.

Razlika je u tome što ja ne odbacujem i ne osuđujem zato jer ne kužim. Ja pokušavam skužiti; ili odlučim ne skužiti. I that's it.

Moja agresija je virtualna, u smislu virtualne igrice: nema u njoj stvarne zlonamjere. Vaša nije.

Za kronične kronologičare tipa popizdičice: mene se nazivalo sa skrivenih brojeva, meni se slalo anonimna pisma zbog kojih sam mogla dobiti otkaz, meni se u kuću ubacivalo "špijune"; ja vama - ništa od toga.

I sad biste vi meni svejedno trebali biti Ok, dragi štoviše, na bjanko, na vjeresiju, na blošku solidarnost...? Pa, niste. Nedragi ste mi. I gušt mi je reći da mi dragi niste. To je luksuz koji jako cijenim. Jer mogu podnijeti njegovu cijenu. Jer je već jesam platila. I mogu opet.

Ne kužite da mi do vašeg mišljenja STVARNO nije stalo i da zato vaše zlonamjere jednostavno nemaju šanse: ja sam NAVIKLA na to da me ljudi ne shvaćaju, ne prihvaćaju i ne vole. Meni je to normalno.

Ja shvaćam da je dio normaliteta oprez/neprijateljstvo prema tzv. "nenormalnom", ilitiga nepoznatom. Ja shvaćam granice vašeg shvaćanja.

Upravo mi jedan dobronamjernik poslao 7 (sic!) poruka da nemre više do mog maila; na koji je slao sadržaje koji bi me RIJETKO razveselili. I sad bih mu ja za to "rijetko" trebala omogućiti "stalno". Well, it's not worth it, pravo da vam kažem... Čovjek mi je drag, ali beskoristan. Možda mu i omogućim to "stalno", čisto zbog toga što o sebi volim misliti kao o velikodušnoj osobi: dakle, istrpjet ću zato da bih sama sebi mogla nešto dati. Ali to blage veze nema s njim.

Nedavno sam bila na nekakvoj kolektivnoj raspaljotki edukacijskog tipa u svojoj firmi: daklem, ljudi koje zaista cijenim po kriteriju profesionalnosti i profesionalne učinkovitosti konačno su dobili priliku artikulirati svoje svjetonazore. Ispostavilo se da ih NEMA: sve sami citati aktualnih "mudrosti" ili teorija zavjere. Da su ovdje, u digitalnom svijetu, virtualno bih ih satrla i onda još malo skakutala po njima, iz čiste zaigranosti. A gleč čuda, u RL i dalje koegzistiramo, surađujemo, pače... Ali ih ne volim; i mislim da ni oni ne vole mene; a ako misle da me vole, onda ja mislim da oni zapraf vole neku svoju zabludu.

vega, ja tebe volim čitati. Čak i osobno poznajem neke kojima je bio pun kufer svega početkom adolescencije. A o vremenu kada su bili u vrtlogu adolescencije da i ne govorim. Odrastanje može biti traumatično iskustvo. Stresno je u svakom slučaju i u svakom pogledu, i kada govorimo o psihičkom i kada govorimo o fizičkom razvoju.

A sad sam zbilja gladna. Vrijeme je da se raspidžamim, izađem van, pošaljem u pizdu materinu koga zaista treba, ako treba, kupim tu jebenu mirišljivu jelku, postavim je bilo gdje, skuham što mi se jede (faširance!), bacim što mi se ne jede, koliko god to platila, i nastavim živjeti po svojem, sa svim svojim zadovoljstvima i nezadovoljstvima, bez komparacije, bez komparativa, uciljana na superlative, za sebe i za vlastite pojmove unutar vlastitog pojmovnika. Haug i aleluja!

Ode vega :) A ja ću se prebaciti u kršćanske vode, pa ću reći da svakome Bog da onakav teret kakav može ponijeti. Sretni su oni koji su toga svjesni, pa ne gnjave najbliže svojim teretom svakodnevno. Već samo ponekad :)) Kako da drugi nosaju moj teret, moje vreće krumpira, ako moraju nositi svoje. Ne smijem to tražiti od njih.

besmislenost, vega.
depra je instrumentarij besmislenosti.
kad gledaš sve visoko odozgora (i vidiš previše), i ne želiš posegnuti ni za čim.

Sjećam se jedne bajke koju sam čitala kada sam bila dijete. U centru priče bio je jedan princ, tuuužni princ, kojeg je, gdje god da je pošao, slijedio kišni, teški, sivi oblak. Da sad ne duljim, upoznao je djevu bajnu, zavolio je nju, zavolio je sebe i kišni oblak je nestao kao da ga nikada nije niti bilo. Ozbiljno vam kažem. Sve je upravo tako kako sam napisala :)

Najlakše bit u depri. Neš ti. Samo se baciš na krevet i pričekaš dan-dva da se uhvati paučina na sve ono što je dobro i plemenito i pozitivno i što bi lako mogao bit.

Nisam još ošla - spora sam danas. I gladna.

Ne potcjenjujte depru: to je bolest isto koliko i upala pluća, ili rak. Teška, opasna, ponekad smrtonosna. I ne liječi se snagom volje. Ne SAMO snagom volje: trebaš dobru terapiju PLUS snagu volje. A recidiv je izvjestan.

treba se nekako spustiti i integralne dijelove učiniti smisleno funkcionalnima i bar se parcijalno uvjeriti da smo zadovoljni time. upregnuti personal za integraciju: uvaljati se u sitna zadovoljstva, pa-što-ako-i-je fiktivnu ljubav, u pomicanje po grafikonu uspješnog preživljavanja, u inat, otpor, sitne pobjede i predaje, podijeliti stvar na dijelove i promatrati iz komotnijih perspektiva. mic po mic i dio po dio.
al zajebano kad glas iz sveobuhvatnog satelita viče: BESMISLENO.
pa trošiš previše energije da pred tim čepiš uši. ili još gore: upustiš se u analizu besmislenog.

Od 28. 08. o.g. strahujem da imam rak. Ne običan, primarni, nego metastazirani rak. Dakle, ove mjesece sam proživjela manje-više uvjerena da su mi zadnji. Čovjek bi očekivao da sam ili sasvim satrta, ili euforična što sam uopće živa. Paaaaaaaaaaaaaaaa, bilo je i jednog i drugog. A gleč čuda, meni svijet bio isti kao i prije: prilično nezadovoljavajuć uglavnom, zanosan u sasvim malim točkicama. I zbog tih točkica mi se nimalo, ali baš nimalo, nije umiralo. Zar to nije sjajno? :-))))))))))))))))

Stikso, većina nije SMISLENA samo zato jer je BROJNIJA: većina je jednostavno faktor u koordinatama našeg življenja.

I ja ne mislim da je besmislena: mislim da je ZA MENE BESKORISNA.

zapravo su smislene samo najbanalnije stvari.

Žalim što nisam doživjela aroganciju današnje mladeži, tako asocijalne i digitalno samouvjerene, da odbacim sve što me ne zadovoljava i da si dam za pravo, čak i kad nisam u pravu. Da očekujem svijet neka se prilagodi mojem postojanju, ili da odbacim "postojanje" kao pojam, nego ga svedem na virtualnost, nestvarnu i prilagodljivu čimbenicima koji ZAPRAVO i STVARNO nemaju nikakvu vrijednost. Mislim da bi mi šanse za zadovoljstvo bile uvelike bolje. Ali ne i za SREĆU. Mislim da sam IPAK sretnija ovako.

pa, tebi je onda smisao korisnost. viš da je isto tako i besmisleno:)

Ne želim se uvjeravati da su mi sitna zadovoljstva dovoljna za preživjeti, ne želim preživljavati. Želim da me sitna zadovoljstva zaista i raduju. Ja želim taj stupanj svijesti. Kome se inatim ako se uvjeravam da je nešto onakvo kakvo u dubini duše ne osjećam da zaista jest? Ne inatim se Svemiru. ne inatim se drugima, inatim se sebi. I u konačnici, takvo me "rješenje" ne zadovoljava, već me konstantno vraća na istu točku s koje silom pokušavam odskočiti. Ili samo pričam o tome kako želim odskočiti ili kako odskačem. U svoj svojoj posebnosti i neshvaćenosti. Nije lako vama lijepima :))

Meni nije teško ono što vidim da većini jest, ali mi je teško ono što (mislim) većina ni ne primjećuje, ili ne uračunava u bilansu svojeg zadovoljstva: RASKORAK. Ta raskrečenost između deklarativnog i ostvarenog, između cijenjenog i prihvaćenog, između doživljenog i prepričanog... TO PREŠUĆIVANJE DA TAJ RASKORAK VIDIM.

*ibid, Ivanschicha

(opet krivo napisah nick)

Zašto je to teško? Pa svatko je na onoj dionici puta koju je izabrao.

možda su nam terapeuti nefunkcionalni:))
odoh ja kuhat ručak. ako počnem razmišljat o raskoracima, ode stvar kvragu, a taman je sunce provirilo.
(bazično zadovoljavajuće)

Ivanschichice, zar ZAISTA biramo? Bojim se da ne. Budemo. I onda izaberemo. Ono i onoliko koliko možemo.

Styx, bit ću okrutno iskrena: tvoj malecki svijet, s tvojim maleckim izborima, služi samo tome ta privuče malecke ljude, kojih ima mnogo, a mnogo njih, iliti VEĆINA, boji se ičega večeg od maleckog. I zato si i ti malecka. Prividno. Ti ZNAŠ da si veća od maleckih, ali nemreš dorasti do većih. I zato te NITKO stvarno ne voli, i zato si rijetko zadovoljna. Šteta :-((

Ili je to mimikrija? Mimikrija inferionrne osobe koja je nekak uspjela usvojiti pojmovnik većih? Ne znam. Ja te ne volim. Simpatiziram te, ali samo zato jer imaš veći vokabular od većine ovdje.

Ja ću zdravoseljačkim leksikonom, jer drugačiji ne poznajem :)
Raskorak između želja i mogućnosti najčešći je uzrok nezadovoljstva u nas, običnih ljudi. Ne želim reći da nije dobro stremiti jačem (sebi), boljem (sebi), višem (sebi), upravo suprotno. Želim reći da je dobro oprostiti si ako smo uvidjeli da smo negdje kiksali (i sama mogućnost uvida u vlastitu pogrešku velika je stvar i trebali bismo biti zahvalni za nju) i želim reći da smo blagoslovljeni takvom sposobnosti da si možemo obećati kako ćemo sljedeći put postupiti drugačije, pametnije - kako ćemo sljedeći put biti naklonjeniji samima sebi prvenstveno, kako ćemo posljedično tome biti blaži i prema drugima. Ako se volim, ispunit ću si to obećanje, zar ne :) Ako se volim, mogu voljeti i tebe.

Disclaimer: "veći" i "manji" nisu istovjetni pojmovima "bolji" i "još bolji". Osim u mojem svijetu. Koji je manjinski. I zato podržavam ćirilicu u Vukovaru i svugdje gdje ima osoba koje je znaju pročitati, spolno drugačije orijentirane i sv emoguće manjine, uključujući i šlingere, jer mislim da svakoj manjini treba dati šansu za postojanje sve dok ne ugrožava većinu, a osobito onda kad unaprjeđuje većinu, iako joj to ova, inercijom sputana, ne priznaje. Za pedofile nemam razumijevanja, iako mislim da nisu tak strašni kak se priča, oduvijek su tate, stričeki i ujci jebali curice koje su spavale u istim prostorijama, pa evo nas ipak 7 milijardi, uglavnom nesrtenih i disfunkcionalnih... Ajd, ajmo reć da mislim da ljudi trebaju biti ravnopravni u svojim izborima. Iako praktički nikad nisu.

vegs, odgovor je u raskoraku. što ja tvoju drugu opciju više nego što treba doživljavam kao svoju prvu:)

Ovo vega što pišeš o manjini i većini.. taj dio mi se ne sviđa. Tko je manjina? Tko je većina? Kada sam se našla u takvoj životnoj situaciji da sam shvatila da sam manja od makova zrna, a shvatila sam to puno ranije no što većina (jel o toj većini govoriš?) shvati, tada sam spoznala da razlike između nas i njih nema. A do toga sam došla ne isključiivo vlastitim zaslugama, već radi životnih okolnosti, radi vanjskih utjecaja.
Sada ćeš reći: "o, itekako ima razlike između mene i vas, mene i njih, mene i drugih. Ja sam prošla to i to, a vi niste, oni nisu."
Ali to je samo privid. Svi smo pod ovim nebom isti, svi smo jednako bolni i jednako smrtni.

Hajte profe, pričajte vi o raskoraku. Ja ću učit :)

ma jok, kuham. mene je uglavnom doista ujebao nedostatak samopouzdanja. najveći kiksevi koje sam imala uglavnom su bili posljedica toga.
no. možda još stignem štogod.

Ivanschichice, tvoje komentar je na mjestu za ljude koji imaju mentalnih kapaciteta razlučiti sebe od drugih, tj. od mainstream ideja koje drugi imaju o sebi i drugima. A to je pretpostavka jednako (ne)realna kao i uvjerenost da je plava za mene iste nijanse kao i za tebe. Gleč, ovak: ja mislim da individualizam nema šanse. Ja sam ga spušila i zato mi je život težak. Jer sam ga spušila inteligentno i do balčaka. Za većinu je DUŽNOST bolji i srećonosno učinkovitiji pojam. Bio bi i za mene, ali nije bio u modi. Sad me, iako djelatan i neupitan, jednostavno sputava i unesrećuje.

Iva (ne da mi se mozgat gdje je "ch"), znanstveno je utvrđeno da većina ima IQ između 90 i 110. O takvoj većini ja govorim.

Ma ne bih da pametujem, ja ću ovdje ostaviti dio Ferlinghettijeve pjesme, upravo danas sam je čitala, pa me podsjetilo.. vezano za znanost i znanstvene teorije, dokaze, bla bla. Prijevod je vjerodostojan koliko je to u njegovoj mogućnosti :) Ne želim se smarati idejom o tome kako sam bolja od drugih, pa gdje bi me to dovelo? Ne usudim se niti pomisliti.

Daklem:

Ovdje u novinama piše da su nacije odlučile da se ukinu.
To je odlučeno na najvišem nivou
ali na najnižem nivou odlučeno je
da se vratimo primitivnom društvu.
Zbog znanosti koja je pobijedila prirodu.
Iako priroda ne smije biti pobijeđena.
Što znači da treba ukinuti znanost i mašine
dosta su se vrtile, zamajavale, zajebavale.
Auto je naprimjer prolazna stvar.
Treba preživjeti konj.
Naseljenost je na granici
nigdje grobnica.
Moraš mrtav stajati.
Preostaje samo more.
Treba ukinuti medicinu da bi ljudi umirali kad zažele.

Pjesma se zove prenaseljenost :) Pitanje je dana kada ćemo se vratiti prirodi (samom sebi).

(Al prije toga mogla bi se lako ostvariti realnost iz Petog elementa :)))

Meteor je pao na zemlju
i to ga je učinilo posebnim
jedinim meteorom od sveg drugog kamenja
izdvojenim iz pretpostavljene množice
jer njih prekriva nesuvisla daljina jučerašnja prašina
oni se drmaju među jarčevim obratnicama
a meteor?
meteor je bogme pao na zemlju
ukazavši se odabrao je svoj neponovljivi oblik
ne bi on bio ništa naročito
da se nije dogodio
a mi ugledavši ga dali smo mu
svetost
kad bi ga samo još mogli dotaknuti
razmrviti raznijeti
bude li još malo tu
pojest će ga TV-dnevnik
(Ljubo Pauzin)

(Peti element? Jesmo li to mi? http://www.youtube.com/watch?v=acparBRAm6o :)

Sad ne znam smijem li reći da mi se sviđa meteor, što ako ga moja simpatija direkt prebaci u tv-dnevnik, a tv-dnevnik ima zube i milion promatrača među kojima ima i manjine i većine? :)

Idem svojim putem, vega, stiks, lijepi pozdrav :) I ugodan dan svima!

Ajmo mi sad sasvim prozaično:

Živimo u zemljici koja ne poštuje i ne priznaje različitost; u zemljici koja raspisuje referendume da bi ukinula svaki glas manjinama. U zemljici koja je teška, odrvratna i nepodnošljiva zapadnoeuropskom svjetonzaru, koji sam ja, eto. zbog ljubavi prema engleskom jeziku, ali i zbog eskapizma, usvojila kao vlastiti.

U toj zemljici moje vrline (genijalnost, vizionarstvo, dubina i detaljnost spoznaje aktualnog) ispali su mane i kočnice prosperiteta: ne zato jer su pogrešne, nego preuranjene i pojmovniku "normalnih" i "većine" nespoznatljive. Ne jednom sam doživjela da se desetljeće kasnije netko poziva na moje zaključke, i pride me gleda prijeteći, u strahu da ću izlanuti da nisu njegove/njene.

Ja sam svoj ego smrvila u prah i uglavnom mu je dobro tako, ukuham ga s vodom i šećerom i popijem u fikciji; ali mi svejedno smetaju ti drugi egići koji se španciraju bez ikakvih hemunga, iako totalno bljutavi, u bilo kojoj kombinaciji.

A još više mi se gade samozatajni. Jer, i ja bih snagu u broju. Styx, sram te bilo! Ako imaš kapaciteta za sram. Ili se samo praviš? Vjerojatno nikad neću saznati. U međuvremenu, uvjerit ću samu sebe da nije ni važno.

dah. ja sam si stvorila uvjete koji mi ego mrve u prah, inače ću teško izaći s njima na kraj:)
pusti sad sram, da znaš šta lomim sve u zadnje vrijeme, sram je još mala beba za to.

a i zaista nikom drugom osim meni nije ni važno.
aj:)

Nisam imao ni deset kad sam progutao prvi ćevap, pa onda još devet. Dok sam prvu popušio s tri. Odmah se vidjelo da ništa od mene neće biti

Usput, meteori izgore još u atmosferi, a oni koji uspiju pasti jesu meteoriti.

Mislim da svi mi koji smo danas ovdje komentirali trebamo otići na ćevape. I onda napisati blogove o tome. Pa će svima biti jasno. I svi će poželjeti uhvatiti ritam.

Ma,koje crne ćevape,svi bi mi trebali proslaviti zimski solsticij kako mu i priliči. Proslaviti trijezno,a veselo.

Ne znam što reći,
bolje da šutim.
Ipak rado bi vas
al neću da ljutim!

Kaj da vam velim? Pomaknula sam se i sad kuham i faširance i bakalar istodobno :-))

a ja nazvala urednicu čisto da je priupitam kako je i što ima novog:)
iza nove bi mi trebao stići honorarac. (uz malo sreće i moje volje za gnjavljenjem drugih:)

Kako si uspjela prokockati takav dar?!

btw vego čitajući tvoju odu samoj sebi ne mogu ne primijetit par stvari! primila sam 10 poruka od istog pošiljatelja i mogu ti reć da je to stupidno! a još je stupidnije kad ti meni odgovaraš na moju pomen tebe (jasno je u kom kontekstu svima, osim tebi) o sebi! nisam nikad srela nikog tko je toliko okupiran sobom? al ne samo virutalno već i stvarno. ono malo našeg susreta jednoć bilo mi je dovoljno da shvatim da si neshvaćeno dijete koje je uvijek bilo željne pažnje! znaš, mi kaj imamo puno braće i sestara nemamo taj sindrom, no vi jedinci ste prikraćeni. pa onda radeći nepodopštine (a što je gutanje tableta već skretanje pažnje nase?) tražite pažnju, ljubav, nježnost! taj obrazac tvog ponašanja zadržao se i do danas. omatorila si (ko i ja) al još uvijek ne kužiš da živiš u heliocentričnom sustavu a ne na planeti zvanoj...vega! znam da su ti arktur i sirius važniji od nas zemljana, but...tu si vego a nisi tamo! nije loše ponekad odletjet ko balončić u carstvo svog ega, but..kak veli koko, spusti se ženo from time to time u svoje njedro zvano sise, pogledaj se u ogledalo i zaviri si malo dublje u oči? hm...možda i nađeš izgubljenu djevojčicu koja još uvijek sjaji sjajnije od tvoje...vege?

ups...trebalo je pisati "nisam srela nikad nekog..." umjesto "nisam srela nikad nikog.."

još jedan ups...pa prekrasno su curke (pam, koko i vrbi) napisale na mom blogu bolje od mene sve glede tebe vego...pročitaj i prigrli! možeš ti to..imaš dovoljno velke sise! ;)

Slatka fotka.

Velim vam ja da nije dobro ići psihijatrima.

Nah..fakat je nezgodno laprdati na Veginom blogu:)

(možda je sad nema pa me neće istiskat)

Prije par dana sam čavrljala sa Stiki i skužila da je bilo kakav oblik psihoterapije trenutno zadnje kaj mi treba.
Zašto?
Zato kaj nitko normalan ne bi mogao živjeti moj život.

Još sam nekaj htjela reć.
ček..
A da!
Teret je sve pozitivno što iskače iz okvira mase.
Previše pameti, previše ljepote, previše šarma, previše para, previše bla.

Bodu takve stvari masu.

Plus je totalno sranje bit pametan među glupanima.Bome..i bit glupan među pametnima.

Prosjek rulz.

Btw, mene je seks izvukao iz pubertetske krize.

i uvalio u čitav niz drugih.

i tak.

Evo me jopet.

Ne bum te istiskala (ovo boži) - samo čekam da klopa odstoji.

Život je lijep.Brijem da je to najvažnije.

:)

Da sam ja sad čitateljica, a ne autorica ovog bloga, najviše bi me zanimalo što je bilo s bakalarom. Daklem, spašen je! Prokuhala ga, isfiletirala, zalila vodom u kojoj se kuhao, ohladila i spremila u hladnjak. Sad spokojno može čekati utorak. Ako mi se ne prohtije da ga smažem prije.

Userem se nekad kad pokušam zamisliti kakve bi sve traume moji klinci mogli imati.

Meni stan u kaosu (što mi prilično ide na živce).

Pride uopće nisam izašla ni iz pidžame, ni iz kuće. Što govori u prilog mojoj dalekovidnosti u skrbi za vlastite potrebe. A pas je svoje višekratno obavio u hodniku.

I meni moj kaos ide na žifce, a opet, red me izluđuje!

Nakon Božića psa vodim na "operaciju".
Skužila sam da je glupo pokušavati klincima objasniti da je eutanazija humano rješenje.

Ček, bio bi red da nekaj velim mai, ona se jako potrudila nekaj reći meni. Ali nemam kaj. Nemam ni zakaj. Kaj da velim? Eto. Vidim te, mai! Jel to OK?

Ovako će misliti da ima 50% šanse da bude bolje a 50 da nešto krene po zlu.
Bijele laži fakat imaju smisla nekad.

Ja svojeg nemrem "operirati" - kak ćeš "operirati" nekog tko zbilja uživa u životu??? Ono, dupe-glava, a sretan za popizdit!

Slatka je Mai:)
Napiše komentar i onda ga pejsta na pet blogova.

Onda ga pusti i trpi pišancije:)
Moju pasicu ovo mora boljeti.

Smazao kožice od bakalara i poneki poluskuhan komad. I niš mu neće biti, granat! Samo će se ispišati od sreće i frustracije što nije dobio sve, a zna da ima još :-((

haha

Ma, dobra je mai, kapitalizira sve što ima; sam kaj ne kuži da više nema sve i više nema isto što je nekad imala. Ali, neka: dupe-glava, a sretna za popizdit, to je recept ;-))

Voli tebe Mai.A i ona je tebi draga.
Fora mi je to vaše.

Idem jest dok nisam počela mudrovati o tome kak zapraf i ne moramo živjeti svoje živote, da i tu ima izbora, kao što biramo kapute, tak možemo izabrati i neki drugačiji život, ali da ima besplatno, eeeee, to nema, platiš, nosiš i trpiš ak skužiš da si se zaribala. No, o tome nekom drugom prilikom. Vrijeme je za faširance i novo usrećivanje pseta :-))

hej božo...kad već pišeš neistine, ajd mi molim te ti upejstaj gdje sam ja to pejstala isti komentar? pa da spoznam kak ja pišem gluposti?

Btw., oš da idem s tobom na "operaciju"? Nije mi to bed. Zovi za pola sata.

Znam.Ali za takve stvari treba doći vrijeme.Kompliciranije je od novog kaputa..iako smo i kod izbora kaputa često predvidljivi.Čekam da dođe pravo vrijeme za novi kaput/život.Valjda ću skužiti.

A Mai..ili pejstaš, ili napišeš blog koji sadržava kopirani komentar ili (kao danas) odeš negdje i napišeš "Eno sam tamo i tamo napisala to i to".
Slatko mi je to.

Ne duri se.

Nazovem te kasnije večeras V.
Vodim ekipu u kino pa neću moći o operaciji u autu.
Vidjet ću kako ću to..Možda po prvi put nekom prepustim da nešto teško odradi umjesto mene.

Umorna sam malo od osjećaja da se Zemlja neće okretati ako stanem.

idem.
cmok!

Ah, zemlja se sa zadovoljstvom okreće ne samo ako stanemo, nego i kad zalegnemo. Nema tu nekog beda, ali ima utjehe. I treba ljudima prepustiti da odrade umjesto nas nešto što njima nije bed, a nama jest.

ovo mi je najbolje :
Ispekla sam danas palačinke
Nekakve traljave, malene
Ali debljaju kao da su velike
:))))))
W.C. Fields kaže:
Kuham s vinom. Ponekad mu čak dodam i hranu.

i recept za božu:
Postoje tri načina da nešto obavite: obavite to sami,
angažirajte nekoga da obavi umjesto vas ili zabranite djeci da to naprave.
Monta Crane

;)

tužno

http://youtu.be/JsFiJUmBc4Y