...

„spomenar neostvarenih priča, događaja, očekivanja? hm...morao bi to bit neki veeeeeeeeeeeeeeeeliki muzej?“

ah, ja sam već počela slagat tak nekaj,
u tomu ima svašta, baš svašta

nedoigranih partija šaha,
nekakav play-off koji se nikad nije zbio,
morske obale nedoplivane,
neoplovljeni tropski otoci,
nedohranjena živinčad za koju se vidjelo unaprijed
da su opasne zvijeri gadnih očnjaka,
no ja imam debelu kožu i izvana se ne vidi ništa, baš ništa
neispušeni cigaretlini na nepostojećim jastucima
(zapravo, post festum nemam potrebu za cigaretom),
neke pjesme bez refrena,
prekinute rečenice,
odbjegli pogledi,
neizgovorene misli,
nedočekano vrijeme,
nedotaknuta ramena,
neljubljene usne,
prevrnute figure, razbacane igračke
ugasli mobiteli s neizbrisivim porukama
i rukom na mojoj guzi
nikad se nisam razumjela u te moderne sprave
uzalud pritiskam delete, delete, delete, psmtr, ja sam jebeni tehnički idiot!

kako da počistim ovaj svinjac, već sam se odavno otrovala domestosom
u upornoj nakani da
napravim totalni čistac i riješim
mrtva jata leptira nošena jesenjim vjetrom,
a tek nedavno su još lepršali i mutili mi vid,
možda i nisu umrli,
samo sam ih ja pospremila nekud duboko u kutije,
pribodene pedantnom nomenklaturom
užarenog ženstva koje je ostalo besramno i golo
da ne gledam,
da siđem konačno s ovog križnog puta

ali kako da pospremim pustoš na police
prazne staze,
postojanje kojeg zapravo nema
nikad nije ni bilo
a moglo je biti...
obično ne plačemo za onim što je bilo dobro.
plačemo za onim što je moglo biti dobro,
a sad postoji samo u obliku neke proklete bezdimenzionalne točke singulariteta

i još se nisam otarasila one šunjajuće prokletinje
koja me zaskače iz svakog ugla
nesnosna ko svrab
s pakosnim šaptom hijene: uvijek ima nade, uvijek ima nade, uvijek ima nade…

ah, pospremanje duhovnog interijera je tako zahtjevno
neke stvari naprosto ne mogu odvojiti za nekakav muzej antikviteta,
previše su blizu, boja je tako svježa, miriši na bablje ljeto...
ipak ću ostaviti onu bijelu haljinu još u ormaru

o ženo o čovječe! ja rekoh nešto, a u tebe lavina se sruči cijela... nate!

eh, draga, što mogu kad mi podmetneš tako izazovnu temu u svojim esejima. koliko puta sam pročitala tvoje staložene rezignirane rečenice i onda se u njima pronašla, ma kao da smo hvatale riječi s nekog istog širokog kineskog zida...