Ručkić krčkić

A ja mozgam: kako je život mali, nezamjetan. Kao otpalo puce na ulici. Kao razglednica koju smo dugo čuvali, ali rijetko gledali. Kao reklama usred napetog filma. Kao slastan zalogaj, koji mislimo zauvijek pamtiti, ali iščezne, poput boli od koje je ostao samo strah.

I možda je sve ovo što činimo, moja sarma, vaše plesanje, svi ovi zapisi, samo način da nam prođe vrijeme bez spoznaje te nezamjetnosti. Bez saznanja da osobu nikad ne pamtimo, nego pamtimo predmet - dinamit, žarulju, telefon - ili njen utjecaj na naš život. Ne, besmrtnost nije u tuđem sjećanju: sjećam se ja mnogih, i našeg Drle, ne blagonaklono, i svoje majke, svakodnevno, i jednog momka koji je htio da narišem njegov portret, a ja sam ga izigrala, nije mi se dalo, i onda je on umro, ne iznenada, ali mene je iznenadilo, jer nisam pojma imala da je smrtno bolestan. Sjećanje na njega je intenzivnije, kad se javi, od svakog drugog. Takvo grizodušje!!! A imala sam 14 godina; on je bio maturant u mojoj gimnaziji. I potpuno mi beznačajan po svemu, osim ovoj krivnji.

Jesam li sad mudra zato jer mi spoznaja o nezamjetnosti mojeg, kao i svakog drugog života, donosi olakšanje? Zato jer mi se život razbio na niz podjednako (ne)značajnih postupaka, OK, neki strše, neki su važniji, neki traže puno drugih da bi se zgodili, ali sve je podjednako (ne)važno, nema više agonije zbog prištića na bradi, iako ću ga sasušiti kako god znam i umijem, nema više junačenja jer znam nešto reći i napisati i jer je to svježe, tako sročeno, iako prastaro, pomišljeno otrcanom mišlju koja je jebanjem cijelog niza mojih predaka, i tuđih predaka, nekako stigla i u moj um. I okus sarme je podjednako bitan.

I možda je samo malo važnija spoznaja da sve ovo znam cijelog tog svojeg tako nezamjetnog života: od onog druženja kod Lili, kad je njen napušen brat pričao o kozmičkoj povezanosti i ciklusu prah-tkivo-zametak-osoba-smrt-prah-energija, i kad me to, također napušenu, utješilo za sva vremena mojeg svakolikog života.

Utješna je i pomisao da sam evolucijski ćorsokak, zadnja od svoje loze, duge-duge, loze zabavljača, pripovjedača, glazbenika, glumaca, zavodnika i zavodinica s majčine strane, a majstora, rukotvoraca, iscjelitelja i vjernika s očeve: ne ide više tako; nismo potrebni. Prekidam agoniju zadnjih naraštaja. I valjda je u tome neka moja mala evolucijska zasluga.

I sad mi pada na pamet smjena prestižnih zanimanja: kako nekad žene nisu smjele raditi moj posao, tj. biti učiteljice, jer su bile neobrazovane, a takve su bile jer se smatralo da obrazovanju nisu dorasle, zatim su ipak mogle, ali samo dok su neudate, da nedajbože trudnoćom koja neumitno slijedi udadbu ne bi uvele mračne pomisli na mračna međunožja i njihove spojeve dok šetkaraju po razredu, a onda je muškima dopizdilo zajebavati se s dječurlijom, tak i tak to nije za testosteron, kraj je definitivno nastupio s mješovitim razredima i zabranom fizičkog kažnjavanja, i eto, sad je moje zvanje prepušteno uglavnom ženama; kao i pisanje. Dok se moglo dobro ševiti zato jer znaš pisati, dotle su to radili muškarci; mi žene se ne ševimo više (dapače, rekla bih da se ševimo manje) ako znamo pisati, a možda se ševimo bolje, kajaznam, nemrem uspoređivati... Sad je bolje biti glazbena zvijezda. U stvari, medijska zvijezda. Selebriti. Nebitno po čemu. Što se seksa tiče; pa i zarade. I u tome su i muškarci i žene ravnopravni.

I sad si mislim, je li uopće važno koliko sam se ševila, koliko sam uspjela podučiti, koliko sam toga rekla kad bih nešto sročila... MENI nije. JA sam iz svega toga iscrpla onoliko gušta za koliko sam baždarena, ni manje, ni više. I tako je sa svakim: mislim da smo genetski baždareni za neku svoju dozu sreće i nesreće. I uvijek dobijemo - potrudimo se dobiti - točno toliko. Ni manje, ni više. Neki kažu da sam im promijenila život... OK. To je važno NJIMA. A samo kap u mojoj kapi, koja je puna svega. Točno onoliko koliko može sadržavati. Ni manje, ni više.

A sad me najviše vesele nesebične odluke. Valjda zbog svega ovoga. Valjda mi je kapa puna. I valjda si konačno priznajem da sam pomalo i mudra.

:)

Haj, božo! Ček, idem smućkati zafrig.

ajd.
divan blog.

a možda samo, znaš ono... to đođe, s godinama... veli se službeno - stariš. :)

'kolko je brdo- tolki je i teret.' :)

Miriši ta sarma preko sedam brda i sedam dolina.

Fala, božo :-))

Je, prosječan, može se i tak reći... Mudrost je za drugu polovicu stoljeća življenja. Zamisli kak bi nam bilo dosadno da ovo ranije spoznamo? Ili lijepo... Kak nam se uopće ne bi dalo trpjeti išta za evolucijski napredak/nazadak ;-))

Ma, mmmmka, svi smo mi brdašca koje se teže sljubiti s ravnicom.

Juicy, miriši preko oceana! Hvala za recept.

vega, recimo da to spoznamo mladi... tko bi nas takve doživljavao ozbiljno s obzirom na navedenu i već spomenutu mladost?

j'ai ne regrette rien.... ipak...

bolje sam mogao? ma ne, samo drugačije... :)

kajaznam..

Ne bi nas doživljavali mudrima, prosječan, to je sigurno. Jer nam mudrost u mladosti ne treba, štoviše, rekla bih da smeta. Ja se kajem zbog koječega, ali mi nije više tak važno što nemrem drugačije; kajanje je, s druge strane, osnovna mentalna higijena. Jer nemreš uvijek isto i na isti način.

Vjerojatno nekaj, božo :-))

Rado bih imala u glavi sliku svijeta koju sam imala u dvadesetima.

sve je imalo više smisla.

bo, nama tek slijedi pomirenje s razlikom između onda i sad.

...ili je svijet bio manji? :)

tu smo negdje, na pragu. još par pirueta.. :D

odjebi:)

moat ćemo, kad tad:D

ok, tad.

hoću smisao.Onaj.Grande.

Na..kajaznam..3 godine.

5

10:)

ma je. onda tek ne bi imalo smisla. da ga nađeš, stvar bi bila ad acta.
nemaš više što tražit.

Vega, imam ja recepata, svi isprobani 100X, jedino sad ne kuham za samu sebe, lijeno mi, pa nek barem netko skuha.
Oš' Pucce pugliesi (iz provincije Puglia), ili palačinke s nadjevom od šparoga od Guendaline, Panna cotta s preljevom od malina i tako dalje i tako bliže. Ajde, drugi put.

Uvijek imaš kaj tražiti, stikso: da ti bude lijepo, toplo, da uživaš, da imaš dost love, da zdravlje služi za sve ranije nabrojano, da te prijatelji nadžive, da bude dobrih knjiga, filmova i serija, ma, uvijek, uvijek, uvijek ima, i uvijek mi nemamo sve što ima... A meni sarma gotova! :-))

Juicy, hoću fino i jednostavno. A kuhanje za sebe je (za mene) stvar samoljublja i samopoštovanja ;-))

Veg, prošla sam tu fazu. Vidjet ću te za 15 godina :)

ako bog da..svi ćemo se vidjeti za 15.

na Pogničinoj svadbi.

pa kad se narolamo ko rol šunke u tigrastim tajicama i kaiševima oko pojasa koji čine perfect 8 i zaplešemo vlakić... (uzelo me ovo skroz:))

:)))

Čekte, čekte, mene zela sarma... Pogni se udaje??? Juicy ostaje v Amerikama sljedećih 15 godina? Tajice budu i tada u modi???

pa da. ako ćemo dovoljno dostojanstveno starit.
budete vidjeli, za 15 godina će biti baš super. hm :/

Ma ne vega, kad ti budeš 65, vidjet ću te kak ćeš kuhati za jednu osobu...i ja sam u tvojem uzrastu kuhala na veliko - i malo, a sad bi najrađe u menzu

...a ja ću biti 80 za 15 godina...ma da, onda će za mene kuhati tete u Domu...da, moram se predbilježiti za Iblerov

Styx, znaš kaj je najbolje kod starenja? To kaj tajice nosiš bez obzira na modu i bez obzira na to kak ti stoje :-)))))))))))))))

Juicy, dao blog da me vidiš i da ja vidim sebe. Ako mi se ne bude dalo kuhati, već će netko, ima cijela industrija.

Nego, ja ću doček uz patku, a ti si kod bože napisala nekaj za paštetu od pačje masti i pilećih jetrica, viš, to bih mogla za goste 1. 1. - ajd mi šibni recept!

Šibnula.

Bila vani s psetom (i njemu je sarma super!), nis još vidla. Thanks, sigurno je fino :-))))))))))))))))