Ručkić krčkić

Luk je zagorio, riža se prekuhala, stavila sam previše vrhnja i moj crni rižoto od sipe izgleda kao hrpa sivoga blata... A jebga! Možda je okus ipak dobar.

Nego, sanjala sam neki dan znakoviti san: sjetim se da imam još jedan stan. Manji od ovog mojeg, krcatog problemima, stalno nešto moraš krpati, popravljati, a za kompletnu adaptaciju fali kinte. Taj moj drugi stan je manji, i malo dalje od ovog mojeg, a dugo već nisam bila u njemu, ondje je podstanar. Ni tog podstanara se nemrem baš sjetiti kak spada, ali znam da mi se sviđao, zaškaklja me u međunožju kad pomislim na njega.

I tak odem ja jednog dana pogledati taj moj stan. Pristojno pozvonim, zbog podstanara, nitko ne trza, otključam, uđem i - oduševim se! Stan je prekrasan: prozračan, prepun stare krame u odličnom stanju, sasvim funkcionalne, sve autentični shabby chic, prolazim iz prostorije u prostoriju, sve je zapraf bolje nego kod mene, manje, ali uščuvanije, štosno, radi, više je svjetla, manje nepotrebnih stvari, a na kraju me oduševi to što ima otvoren izlaz na park s fontanom s jedne strane, a na ulicu sa žardinjerom s druge... Eh, ta druga me zabrine, zbog psa, mogao bi izletjeti na cestu i stradati, ali svejedno, taj stražnji izlaz presuđuje i ja odlučim: selim se u ovaj stan!

U to dolazi podstanar i vidim, nema pojma tko sam. "Vlasnica stana", objasnim, na što me on prilično drsko prekori što sam došla i ušla bez najave. I sad se počnem prisjećati, s tim tipom nešto ne štima, dala sam mu da tu stanuje jer mi se svidio, ali ček malo, kak to da on pojma nema tko sam ja i ponaša se kao da je sve to njegovo, a ne moje...? I dalje je drzak, ne prestaje rogoboriti i želi me istjerati. E, sad se ja raspigam i velim mu da mora iseliti, da ja dolazim ovamo, ima 10 dana. "Ali ja si moram naći nešto drugo!", bijesno se pobuni, meni je već navrh jezika da mu produžim rok, a onda se sjetim, ček-ček malo, pa je li on meni ikada platio stanarinu??? I shvatim da nije. Da se bahati u mojem, on, niškoristi, i pride bezobrazan.

Stanovi u mojim (i ne samo mojim) snovima predstavljaju život, stražnji izlaz podsvijest, voda osjećaje, ulica društvenost. Dakle, ja naslućujem da mogu živjeti drugačije, da moj život može biti svjetliji, radosniji, manje zakrčen, otvoreniji prema osjećajima i ljudima, ali usred tog mojeg potencijalnog života ustobočio se (znam, srbizam, ali odlično paše!) ON, podstanar, od kojeg nemam nikakve koristi, nit me zna, nit me želi znati, nit mi plaća, a zauzima mi prostor; a pustila sam ga ja sama, zato jer mi se, nekad davno, i tko zna zašto, eto, svidio. I zbog tog davnog sviđanja, ja sam još uvijek obzirna i pristojna. Dok ne popizdim. A na kraju sna jesam. Znam da sam se samo sekundicu dvoumila, izbaciti ga odmah ili mu dati fore da plati zaostale stanarine? A onda sam odlučila, jebeš lovu, van, van s njim, što prije!

Imate li i vi takve podstanare u svojim životima? U glavi, u srcu, u novčaniku? Možete li pregorjeti njihove dugove i uzeti što je vaše, jednostavno uzeti, jer jest vaše?

U snu, mogu. Ali, u snovima je uvijek ono što se stvarno dogodilo; što se događa.

Mislim da mogu.

ček malo
ovo je bio san
a stvarnost?..doslono i bukvalno (ovo s muddynog bloga...sviđa mi se)
da li i u stvarnosti postoji taj stan s podstanarom...opet pitam doslovno
ne aludirajući na značenje sna ?

Da li je po tvom mišljenju taj podstanar pametan ili glup ?

sve je u glavi
i svi
možemo mi pričati koliko god želimo
da bi trebali
ovo
il ono
priče su lijepe
osobito kad ih priča vješt pripovijedač
ali bez angažmana
nema promjena

U vašoj glavi je podstanar?
Bolje rečeno podsvijesti,mislite na njega
i nikako da se otarasite tih misli?

Ajmo po redu...

Prvo, crni rižot okusom daleko nadmašuje izgled! Aleluja! :-)))))))))))))))

Drugo, sleeping, nažalost, nemam drugi stan, ali vjerojatno imam drugu (drugačiju) varijantu življenja.

Tu varijantu sam (moje tumačenje sna) smetnula s uma zato jer sam svojevremenu u život pustila nekoga tko to nije zasluživao; a taj se tu nastanio za stalno. Pa i na njega sam zaboravila. Ali, sad kad sam se sjetila da bih mogla i drugačije, eee, viš, sad mi taj smeta!

Caffedolce, nebitno je je li podstanar pametan ili glup. Mene je nadmudrio, ali kako je i podstanar moj (tj. proizvod mojeg uma), onda je nebitno: očito ja sama mogu biti pametnija od sebe u nekim aspektima. Nažalost, češće u štetnima nego u korisnima. S druge strane, pa kaj onda, fino mi je čuvao stan i ostavio ga u zaista izvrsnom stanju ;-))

Pa sada budite otvoreni i recite tko vam smeta.

Perice, kod mene je ne samo u glavi, nego i u riječima: potrebno mi je opredmetiti svoje misli u riječi - točnije, u tekst - i onda mogu s njima što hoću, postanu cigla kojom mogu graditi, ali i razbijati, zar ne?

Nitko određen, Rexše. Mislim da se svakome dogodilo da je u svoj život pustio nekoga tko to nije zasluživao. Neki od nas su to potisnuli, ali taj "podstanar" i dalje određuje naše postupke, našu razinu povjerenja...

Na primjer, ta moja zabrinutost da bi pas mogao izletjeti na cestu kroz onaj stražnji (emocionalni) izlaz - to je nepovjerenje. Nepovjerenje prema ljudima općenito (ulica = društvenost; pas = spontanost).

Točno vega..

Van s podstanarima !!!!!

po difoltu
cigla je korisna
koristan je i kamen
ali ne kad ga bacimo nekome u glavu

Tako je,uvijek treba biti na oprezu.

Evo, caffedolce mi je na pvt sugerirala da san razmotrim iz podstanarove perspektive: on je mrzovoljan. Ide mu na živce što sam se pojavila. Ja ga ne zanimam, on je tu doma, ima svoj život, uhodan, i ne da mu se inkomodirati. Kad sam pitala za stanarinu, žacnuo se, naime, on jest nešto platio, ali ne meni, nego svojoj djevojci...

A s obzirom da smo u snovima svi likovi (uključujući i predmete) mi sami, znači da mi je platio: kao djevojci. Onom djevojačkom dijelu mene. A sad sam shabby chic, kao i svi predmeti u tom stanu :-)))

Perce, tuđe priče uvijek prisvajamo; ja sam toga svjesna kad ih pišem i napišem - više nisu moje! Pročitaš ono što ti je iskustvom, svjetonazorom, inteligencijom i kulturom dostupno, ostalo ili ignoriraš, ili nekako uklopiš u to NOVU priču koja nastaje tvojim čitanjem. Dakle, ovo jest SAN (zaista!), a ne priča, ali kad se napiše, onda je i priča, i onda je svačija, tj. svakog čitatelja koji se u nju imalo udubi. Stoga je potencijalna agresija koju ističeš više tvoja nego moja. Iako u mojem snu ima i toga, ali, rekla bih, manje.

Eh, da, zaboravih napomenuti! Podstanar je mlad. I podsjeća me na jednog tipa koji prema meni zaista nije bio nikakav zlotvor, ali nije bio ni dorastao situaciji, tj. meni u situaciji u kojoj smo se upoznali i jedno drugome svidjeli.

Ja se isto pitam, zašto se meni , do sada uvijek sviđaju nedorasli ?

Valjda od sad neće :-))

Jedno je sigurno - naš jedan neodrasli dio bude privučen njihovom neodraslom dijelu.

Radimo na tome, ne ?

probudio sam sebe, i sad izgubljeno i blesavo buljim u monitor,
a pojma nemam o čemu vi.

Stvar je u tome što smo svi mi istovremeno sva bića koja smo ikada bili, ali našim življenjem rukovodi dominantni ego; taj pak može, a i ne mora, biti kronološki sljubljen s nama. Međutim, čak i kad jesmo kronološki usklađeni, to ne mora značiti da svim našim postupcima i oblicima življenja upravlja isti naš aspekt. Na primjer, mojim emocionalnim životom očito upravlja (ili je do sada upravljala) neka mlađa ja, a ovoj starijoj, shabby chic, to više ne odgovara.

Ma, krelec, o adaptaciji mojeg stana! ;-)))

Duša me boli od pomisli da izbrojim silnu lovu za neke kuhinjske ormariće koji mi nisu posred srca. Sve si mislim, u špajzi imam police od punog drveta, izdržale su 50 godina, a mogu još toliko, u lođi mi je isti takav stol - da ja pozovem stolara, prepilim, stavim radnu ploču na jedno i drugo, prekrijem zavjesicom i kvit, ha? To bi MORALO biti jeftinije, ako se namjerim na stolara koji je ikada radio s pravim drvetom, a ne samo s ivericom.

lijepo je citati o osvjestenju i oslobodenju :)
svida mi se ideja za kuhinjske ormarice

Mislim da je to što kažete funkcionalnije i jeftinije.