ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Postoje neke rečenice koje nikad više nećemo čuti i nikad se više nećemo zatrčati u njihovu prozračnu ljepotu: „Aberečke, abertude, aber silnog junaka Martine Mlinarević!“

Postoje neki trenuci koji se nikad više neće vratiti. Prvi videorekorder kojeg ćaća sa čika Farukom svečano postavlja u sredinu ogromnog regala, na svježe isheklan materin milje. Dok mi djeca čučimo pred njim kao pred božanstvom. Postoje neki zvukovi koji nikad više neće emitirati sreću kao tada. Prve video-kasete ikad isprobane - „Hajde da se volimo“ i „U zmajevom gnijezdu.“ Isprobavane zatim danima, sve do trenutka kad ih video od užasa počinje sam povraćati.

Postoje imena nekih ulica koja samo genijalnim pejzažima mogu stajati fantastično. „Posrana ulica“ se samo u Ljubuškom može zvati tako i nigdje više na svijetu. A da to pritom nije uopće smiješno, već sasvim normalno, sa skroz uobičajenom intonacijom, čak i ponosom, kojim njegovi stanovnici izgovaraju to ime.

Postoji u tom mom gradu mnogo majki, ali postoje i dvije koje nećeš zaboraviti ma gdje bio, a koje su izgubile po dvoje djece u najljepšim godinama. Grad je na minus četiri najljepša ljudska ukrasa. Zbog ćudljive rijeke, prometnih nesreća i bolesti. I kad ih vidiš, te dvije majke, ti ne vidiš vrbu oborenu bolnim fijukom vjetra, prignutu dnu nemoćnim rukama. Ne. Ti vidiš samo jablan, prazan u granama, ali visok. Stamen. Gord na suncu, prošiven burom do onih čudesnih šumova kao što ih proizvode valovi u Bristu. Ponekad, te dvije majke, čak liče na more. Beskrajna je snaga, prkos i ljepota kojom pronose prostranu i osamljenu pučinu svog života.

Postoje oni koji upravo prelaze sve mostove svijeta svojim koracima. Nigdje im se putevi smirili nisu, žive u razglednicama, traju samo kad šestarom po karti ocrtavaju naredni izazov. A samo ih jedne male merdevine gluposti i ponosa, godinama dijele između njih i nekoga s druge strane. Tu putanju nikada neće preći. Ništa su bandži-džampinzi s vriskom i glavom što visi u nepoznatom, ništa su anakonde u prašumama i vrhovi najvećih planina, koliko je jeben strah od ljubavi. Ne pogineš od potresa, tajfuna ni od cunamija, ali te pomisao na par jednih balkanskih očiju ubije na mjestu usred andaluzijskog čelopeka. Niđe takvih ljudi idiota kao ovdje. Satkanih od bibera, suze i inata. Hladna lučnica s ekstremno većim omjerom luka u odnosu na kiselo mlijeko. Ono kad zatvaraš oči i mrštiš se, a ne možeš prestati jesti.

Postoje neka jutra kao baš ovo jutros. U bezveznom četvrtku uvijek bezveznog siječnja. Ni po čemu zanimljivo, ni zbog čega pamtljivo. Ali to su 24 nevjerojatna sata koja se nikad više neće vratiti. Možda je ovaj bezvezni četvrtak upravo dan kojeg ćeš nekad, kao star i u penziji, pamtiti kao najčudesniji. Kojem ćeš se smijati dok te žuljaju hemorodi pred smrt. Sjećajući se vremena kad si bio silni junak taj i taj. I imo videorekorder s kojeg je Lepa Brena skakala u more. Možda ćeš u ovom danu plakati kidajući se od tla, izgubiti sve što si ikad imao, ali i sačuvati neopisivu snagu pred životom, kao majke moga grada. Možda ćeš imati priliku da konačno kažeš nekome par stvari. Nekome tko je stvarna anakonda tvog života. S kim ima više adrenalina nego u ijednome pejzažu ovoga svijeta. Čak i kad samo sjedite na brdu iznad grada i pljujete u dalj. Nikad se ovaj četvrtak neće više vratiti. Skontaj štaš s njim. Previše vremena bacamo u ništa. Kao da ga imamo...

Prekini sjebanu vezu. Započni dobru vezu. Budi u vezi kakva se tebi hoće, a ne tetki ti i babi u tebe. Uđi u brak. Ili nemoj matereti. Budi sam, ali sretan. Mršni budalu koja ti crpi energiju. Reci budali koja ti vraća energiju i osmijeh koliko je voliš. Prijavi zlostavljača, tog bezmudog junačinu. Završi fakultet, ispiši se s fakulteta, izađi ćaći na oči sa istinom. Zagrli ćaću iako te galami. I mater, ajde. Njima je još manje dana ostalo. Pogledaj natječaje za posao. Upitaj nekog od nadležnih što samo guzonjina djeca uvijek upadnu. Pusti glas, ne boj ga se. Dugo žlibina već šuti mrtvo. Volontiraj Bogu iza tregera. Odjebi Čovića, Dodika, Zlaju, Bakira. Upoznaj čovjeka Srbina, Hrvata, Bošnjaka. Ili čovjeka mimo ovog svetog trojstva. Vidjet ćeš, može bit, zamisli, i normalan. Ustani. Protestiraj, učini nešto protiv sjebane vlasti u sjebanoj zemlji. I sjebanog života na sto nivoa u kojem odgajaš djecu. Moš mislit. I ja ga sad presrah. Dobro je bar na tren se ufurati šta bi od nas bilo da smo moćni...I hrabri.

Kako god, samo bolan budi živ. Ne prolazi pored sebe kao da te nema. Kad su te stvarali, nisu zamišljali da budeš bezbojan. Nego da kidaš nebo svojim bojama. Temperamentna tempero, dugo si živio crno-bijelo.


MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA

lajkam :)
..a jel to dvaput da bolje zapamtimo :)?

uređivala sam...hahaha sad ću ispravit :)

eto gac :)

..ma ja čitam još jednom :)
..da..i da smo hrabri..
nego, surpi, kako si..jel još imaš seobe česte :(?

e Mimsy, jok. već tri godine skoro, svoj na svome :)
a jesam li dobro? držim se...zubima za zrak :)
a ti?

:))) ajd super..baš mi je drago!
Ja..ok..:)..ne bih imala ništ protiv da bude još malčice bolje
na nekim poljima..:)))
..al' nek ne bude gore samo!

bit će bolje, možda...
a možda i neće...
al ko ga ebe :)