...

I još si sve nešto mislim, ma već desetak dana, čudan razgovor s dragom frendicom, ma žena dobra ko kruh, topla i čestita, sjedile mi u nekom zadimljenom kafiću i čavrljale o životu.

Nekako me ono okoloprazničko raspoloženje pritisnulo, malo radosti dodatno uspaljene lampicama, šarenilom i stalnim druženjima i osmjesima isplahnulo se kao hamper vode na cestu i nisam usprkos fasadeksu mogla ne spomenuti vehementno zanemarivanje mojeg kratkog postojanja u životu dotičnog bezobraznika. Jer sudim po formalnim bespotrebnim pitanjima i rečenicama dobačenim usput, pri odlasku, na štengama. Pa onda, valjda, iskonstruiram po diktatu nerazuma i vlastitih čežnji, da još nije sve gotovo. A mi medicinari smo tvrdoglavo uporni i uvijek želimo znati zašto. Jer, bez dobre dijagnostike nema ni adekvatne terapije, zar ne? Pa mi se na licu vide sve one suze stisnute pod trepavicama, bježe ispod kože, duboko, i ostavljaju bolne nabore na čelu i obrazima.

I onda me prijateljica suosjećajno tješi govoreći mi nešto što je njoj povjereno, nešto što uopće nisam trebala znati, nisam smjela znati, i bilo bi najbolje da nikad nisam saznala.

I ne zna moja draga prijateljica da to nije bilo njoj povjereno iz tuge i jada, nego samo zato da bude vezana osobnom tajnom, jer, znati nečiju osobnu tajnu podrazumijeva lojanost, povjerenje i obavezu o šutnji. A tako i suosjećanje, dakle, suposjednica tajne iz visokomoralnih razloga mora stati na stranu posjednice tajne. To se odnosi, naravno, i na zabranu činjenja zločestoća toj istoj, kao što je npr. možebitno upucavanje nečijem frajeru,pogotovo ako je „vlasnica“ dotičnog šarmantnog komada ona ista tajnoposjednica. Da, mi medicinari smo stvarno nesnosni u tom traženju za pozadinskim zračenjem.

Elem, požalila se dotična mojoj prijateljici, koju je tek površno poznavala, da je jako tužna. Jer njezin dragi nije adekvatan u krevetu. Naprosto mu se ne diže. A ona je mlada žena, naravno da ima svoje potrebe, zbog toga su toliko puta prekidali, no nikako da se stvari poprave. Željela ga je ostaviti, čak i je našla nekog dalmoša i s njim upražnjavala veselja koja su joj nedostajala. A ovoga namjerava i napustiti. Oh, što da radi? Moja ju je dobronamjerna frendica mudro svjetovala: nemoj ga ostaviti, još si mlada, ali nećeš tako zadugo. Drži se čovjeka koji je pošten i dobar, takvog nećeš baš lako naći.

Očito da ju je ova poslušala. Naravno, nije ni mislila definitivno to riješiti, nego se samo, onak, ženski pojadati. Jer, ne pričaju se takve stvari tek friško upoznatoj ženi iz društva, osim u cilju da je se ima na vidiku. Pomirili se oni po ne znam koji put, čak otišli na more, ma ljubav cvate, pa se opet pokefali početkom jeseni.

Pa, eto, uletila ja u tom međugasu, luk jela i luk mirisala, ali glavno jelo se još pržilo, ova to nanjušila i zgrabila opet svog dilbera i ne pušta ga više iz svojih rotvajlerskih ralja. Vjerojatno sam mu toliko digla… ego… da mu je bio dostatan za ostanak s njom. I sve se to poklapa s njegovim pričama o tome kako ga ona seksualno ne privlači, nema leptirića, i činjenicom da je prije imao gomilu veza koje su trajale taman do one vremenske granice kad se pošteni parovi uz sve peripetije uvodničkog hofiranja počinju ozbiljno pitati: your place or mine?

I sad mogu o tomu okretat i obrtat do beskraja, ništa se ne mijenja. Njemu naprosto nije stalo. Ili sam ga precijenila (opet ovaj odurni crv nade da još nije izgubljeno)? Možda nema muda. Čak ni toliko da mi pošalje poruku i čestita novo leto.

Šic, glupačo! Njemu zapravo nije stalo!