...

moja prijateljica povodom pjesme o tipu s čipom u glavi: "...hm...ti pesoljubica...tko bi drugi čipiranim nazvao svoju...želju? hm...možda ni ti nisi dobro obilježila teritorij? a možda je teritorij...ex teritorijalan...pustopoljina čista koju u stvari nitko neće osim otužnih....zemljoposjednika!"


odgovaram:

a možda sam i ja ubilježena,
možda mi je umetnut neki potajni virus,
ko u davna doba arheja i prvih protista,
možda neka meni slična genska sekvenca koju je moj imunosni sistem prepoznao kao kompatibilnu,
pa se usadio u moje stanice i replicira se,
replicira do beskonačnog,
a onda u obliku neke besprizorne pjesme izleti,
pa se opet vrati unutra...

miris.
samo ono
što se može osjetiti kao feromon mojeg osobnog prostora,
i tu se usude zalaziti samo oni koji
prepoznaju okruženje.
za sve druge sam nezanimljiva pustopoljina
i samo se zbiljam jako pohlepni
zemljoposjednik
zaleti da ogradi moj teritorij. da ga otme.
neki zamole za najam. pa se pogodimo, cijenu i rok.
neki se nasele ne pitajući, koriste se mojim bazenima i teniskim terenima,
hladovinom mojeg vlastitog drveća i mahovine,
a onda odu,
ma taman sam im narezala malo sira, natočila čašu...

ne ulazim u tuđa dvorišta,
ne.
samo primam one koji su iz njih otišli.
neki pokupe moje dijeliće i odnesu ih,
neki svoje nesebično dijele,
a nekima ih darujem s radošću.
makar znam da im više nisu na vidiku svjesnog korteksa,
nego im prijeđu malo dublje,

tamo gdje pohranjuju sjećanja gladne životinje.