diskusija
ovo je napisala moja prijateljica mai, nakon što sam ja njoj opisala djelić svog dana. nakon toga se na jednom sajtu vodila pomalo glupava diskusija koja je pokazala koliko ljudi zapravo, ne samo da ne shvaćaju što je pisac htio time reći, nego nemaju osnovnu empatiju prema drugima. ne samo da, naravno, ne mogu osjetiti kako se drugi osjeća, ta to je isključivo stvar vlastite svjesnosti, nego nemaju čak ni toliko imaginacije da se uvuku u kožu glavnog aktera. no, ti isti tako zdušno i uživljeno prate one suljoman-sapunice i tresu se od straha dok glavni junak filma odlazi u nepoznatu opasnost.
MAI :
..I KAKTUS JE CVIJET!
Kako moj prvi zapis ove godine nije ugledao svjetlo dana ne stoga što je bio loš a ja dobar autocenzor već naprosto iz nesmotrenosti jer ne stisnuh pravu tipku oliti dirku! A dirkao me jako, no otišao u vjetar kao i toliko toga. Stoga, ovo objavljujem i ovdje, gdje možda i pripada?
Ma nije tako strašno, ne brini, proći će! Reče ona. Bila je u stoput goroj situaciji. Njoj osjećaji čine dobro. Kad ih nema, onda je aparat... savjestan, brižan, osjećajan, ali defektan. Često sam znala reć da je roba s greškom, jer nema ono jedino što je samo njeno! Moje! Za mene, za moju dušu. Čovjeka ti ne može nitko zamijeniti, nitko. Prijateljstvo je drugo, djeca su drugo, veselja oko knjiga, izleta, prirode, znanja, posla, veselice su drugo. I ne dolazim na Štros zbog njega. I znam da nema nade. Jer da ima, on bi bio samnom! Da me hoće on bi bio sa mnom. Žal za onim što smo kao dvoje mogli biti, boli me još uvijek ta nezavršenost, ta priča o tramvajcu koji mi se slučajno obrati? No, oni, muškarci, jesu upravo takvi. To znam već dugo godina. Naučila se, iako je to mojem habitusu nepojmljivo. Biti obični sirovi prostak, a većina su baš takvi. I on. Ne, nikad ga više neću kontaktirati. Naprosto ga ne zanimam. Uopće. Samo, umorna sam od praznine, ne od tolikog bola, na njega sam naučena ko magare na batine. Na činjenicu da nisam napunjena ljubavlju. Nisam napunjena ničim, ne obnavljam svoju energiju, nemam od čega. Sve ono čime se inače s radošću i dalje bavim, više mi nije dovoljno. Što sam starija treba mi više snage za živjeti. To ne mogu nadoknaditi prijateljice, veselica, knjige, ni drugi ljudi. Treba mi dodir, svaki dan, da se naprosto osjetim živom. On ili neki drugi, ili ni jedan, nema veze. Obično nije ni jedan. Ja sahnem, ko kaktus. Sušim se. U trenutku čitanja poruke osjetih dašak smrti. One od koje kaktus sahne. A bio je trenutak taman za poći. Danima su se misli vukle u kutcima vijuga spremne izaći, a ovih nekoliko tvojih pogodilo je ko užarena kugla koja juri svom nastanku. Ili nestanku? To je misao zbog koje se razlikujemo od ovih svakodnevnih bloških ljudi...moja Barbara, moja Koka i ja! Tri nonice koje venu i sahnu nenapunjene ljubavlju! Ismijavati se esenciji života (to upravo često i ovdje činite a da toga možda niste nit svjesni?) nije drugo do li ostajati..bez nje! Ostali ste bez ljubavi davno već al toga niste nit svjesni. Lakše se ismijavati iz tuđih života nego li imati svoj. Pogrešan? Nikakav'? ali znaš da je tvoj i ne odričeh ga se. Vratih se doma iz Armanija (on bje na neki način okidač) jer morala sam ovo večeras napisati. Nisam ju čak niti pitala jel smijem? Iako nit ona ne zna tko je Barbara? Ta ima nas toliko Barbara.
Z:
Tko god je ovo napisao ne sviđa mi se .Svaka žena lijepa je na svoj način.Čemu pesimizam praznina i tuga.I kad se zatvore jedna vrata otvore se druga.Samo je pitanje da li smo sami sebi spremni dati šansu.Ne zaista mi se ne sviđa ovaj tekst.I kaktus procvate neki samo jednom u pet godina,i onda je tako divan.NE,NE SVIĐA MI SE OVAJ TEKST SORRY
D: Žena realno nažalost kaže, istinu samo.
MAI:
hm...Z. , vjeruj mi ni meni se ne sviđa da se nekom ono što ja pišem mora sviđati! istina, na fejsu postoji glupi lajk, but...slobodno ga ne moraš stiskat! da sam ja netko (poput one indexove, al ne sajta već vokalne grupe) sigurno bih uvela na fejsu rubriku...ne sviđa mi se! a opet, da sam ne daj bože bog, ukinula bih fejs!
btw Z, zar je pesimizam zabranjen? proskribiran? nepoželjan? ta jasno je da napredak čovječanstva zahvaljujemo upravo ljudima koji su promišljali i bili nezadovoljni! da smo bili samo(-)zadovoljni i nadalje bi ko svinje bauljali po blatu ili skakutali s grane na grani! živjela različitost. zašto misliš da lijepe žene ne mogu tugovati? pače, ima jako puno lijepih i pametnih žena, začudo!
i kaj ti znači tko god? hm..moja malenkost, if i my say?
Z:
mai, mislim da sam jasno napisala komentar, sad sam skužila tvog osobnog teksta.Nitko nikom ništa ne brani osobni odair je kojim će putem netko krenuti..Ali ako taj svoj odabir javno obznani mora biti spreman na drugačije mišljenje .Molim te pročitaj ponovo ja tvrdim ;DA JE SVAKA ŽENA LIJEPA NA SVOJ NAČIN,za mene ne postoje lijepe i ružne.Kao što ne postoji ni razlika između ruže i procvjetalog kaktusa.Za mene ti jesi NETKO da nisi nikad ne bih čitala tvoje komentare a kamoli se upuštala u bilo kakvu prepisku.
MAI:
pa da bi uopće mogli komunicirat, valja nam se uvažavat! pa tako uvažavam i ja tebe...za mene je ovo bio jedan trenutak jedne žene koja ima trenutni ljubavni problem...koji rješava tako kako zna i umije. nije mi strano budući da sam i sama u takvim situacijama u teškim situacijama...a i općenito...sve što je ljudski nije mi strano (reče jedan pametan čovo) nismo svi isti..dapače, nekima je ljubav kao zrak! nažalost, onda tu ljubav dignemo na pijedestal (kao i osobu koju obožavamo) pa srozamo sebe! no, to su već priče koje sežu u djetinjstvo, odgoj, ljubav roditelja (ili uskrata) i tak...no sigurna sam da svatko nađe svoj put iz labirinta čak i tako da ga ne...nađe! btw ljepto je u oku promatrača ali priznati ćeš kad primiš ružu da ne naletiš i na bodlje! recimo da postoji mala razlika med njima? a što se javne pričaonice tiče, ponekad samo podijelim neku misao više radi sebe iako se slažem s markuzeovom..ono što doživi jedan čovjek, dožive i svi ljudi!
mah:
ovo sam iskopala iz svojih bilješki, čini mi se da bar unekims egmentima odgovara temi:treba pisati, vjerojatno je to jedan od ventila. naravno, shvaćaš da to ne riješava problem, ali izbacuje suvišak napetosti. život ide dalje, ne može se utjecati na druge ljude, no samoubojito pobjeći u tugu, odnosno prepustiti se tomu, ne treba uopće tragati za krivcima, i ni spomena nema da smo zbog toga neuspjeli. to je zapravo jasno, iako se svi mi pitamo i svodimo račune i u tomu nalazimo neke svoje minuse. možda se radi samo o akutnoj krhkosti i manjku obrambenih mehanizama. akutnoj. a naprosto nismo u situaciji da sad mislimo samo o svojoj patnji, ne da špotam, nego naprosto nije uvijek prikladno niti konstruktivno. kako možemo uopće drugačije biti nego upravo onako kako mi je jučer rekao moj dragi čovjek s kojim mogu razgovarati o svemu: prema čovjeku biti totalno iskren, bez prenemaganja, laži, konstrukcija i mehanizama tipa "kako najbenignije raščistiti stvar". razgovarati kao s osobom, ne kao objektom ljubavi,, žudnje, savjetništva, ispovjedništva... onako kako bismo samo željeli da razgovaraju s nama. nemamo, očito, na žalost, pravo biti bezvoljni. imamo s jedne strane to pravo, da doživljavamo taj osjećaj, ali isto tako i mogućnost da taj osjećaj odmaknemo. ne kažem obavezu!, nego mogućnost. jer, život će ionako pokraj tebe prolaziti, bio ti u bedari ili ne. a svjestan si da postoji samo jedan jedini koji pripada tebi. i ako ga dopustiš provesti u bedu, o tome si odlučio sam. bolje reći, prepustio si svoju odluku o sebi samome vjetru u nepovrat. gruba sam, znam, i nemam pravo soliti pamet, ali pokušavam sa strane, što objektivnije, prikazati situaciju i mogućnosti. znaš, čovjek je u biti cijeli život sam, i nema osobe koja bi ga 24 sata držala za ruku. nekima to treba, čeznemo da nam se to dogodi makar na mjesec dana. tjedan. ma jedan jedini dan. no, toga nema. naprosto nema. barem sam ja tako naučila da jest. cijeli život. i shvatila da jedina ja mogu utjecati na sebe samu. otkud mi snage? nemam pojma, zapravo nemam puno snage, nemam. ali ono malo štoimam upotrebim korisno. m,a puno bih još o otmu.
pa pitamo: no, i što misliš da bi bilo dobro za tebe? prvo za tebe, a onda ćeš moći misliti na druge! jer, treba znati biti sam. tek kad si sposoban potpuno biti sam, a da se ne osjećaš loše, onda možeš biti dobro i s drugima.
i čini mi se da tekst nema veze s patetičnom tugom, samosažaljenjem, pesimizmom i prazninom. a najmanje s ljepotom i pričama tipa ružno pače koje odraste u krasnu labudicu i skromna biljka koja procvjeta prekrasnim cvjetovima kad-tad. pa da kad-tad netko vidi tu plemenitu ljepotu (eh, sad se više ne metaforizira, nego prstom ukazuje na "ljepotu duše"). i nema nikakve veze s pseudopsihologijskim floskulama koje se vuku po netu, a naklade dosižu u nebesa.mai, piknula si, što bi se ono reklo, u sridu!
Z: Mislim da na sve ovo bilo koji komentar je suvišan.Ako je floskula za VAS da je svaka žena lijepa i da treba biti svjesna sebe i svoje osobnosti ja vam stvarno nemam što reći više na tu temu.Samo bih vas zapitala zašto se niti jedan muškarac nije javio za komentar.Ugodnu večer vam želim i lijepi pozdrav od rascvjetalog kaktusa
mah: da, komentar je prilično suvišan. jer tema nije ljepota žene i jel treba ili ne treba biti svjesna sebe i svojih osobnosti.
11.01.2014. u 21:05 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar