under construction

al nije, možda će sutra.
mislim, kad smo se već skupili svi, doletjeli sa svih strana, bilo bi praktično.

Elem, popodne se okupismo uz bakin krevet, leži u njem već treći dan. Jedino očima (nikad većim) daje do znanja da prepoznaje ljude oko sebe i da ju nije baš totalno napustila snaga. A tijelo jest, jer se pod tankim poplunom nije ni naziralo, niti micalo.

I tako, šutimo mi oko bake, čekamo. Čeka i baka.

Kćer joj došla s kolačima (kad baka umre, da ima neš u kući a navale susedi što za sad samo pristojno prisluškuju iza vrata)

Prva progovori kćer: "Mama, ispekla sam kolače koje ti voliš"

Skroz normalna i prirodna rečenica za razbit turobnu atmosferu čekanja smrti. Čisto sumnjam da bi neka druga, tipa " ...i onda, kako si zadovoljna svojim životom?" ili " šta si mi ostavila?" bila prikladnija.

Al meni se otme komentar " mogla si radije ispeć kolače koje mi volimo, mi ćemo ih jest" (:D)

Nasmije joj se Kćer. Nasmiju se i Praunuke, Nećaci. Nekim čudom nasmijala se i Baka. Možda je bio i hropac. Ako i jest, nije upalio. Lažnjak

Uto je Praunuka 2, iskreno kako to samo mala djeca znaju, vrlo glasno negodovala: " Prabaka, ružno se smiješ, usta su ti skroz unutra, evo ti zubi" i požrtvovno izroni gebis iz čaše i krene ga montirat Baki sa još 10% većim očima. A na to će tri godine starija i razumnija Praunuka 1 docirati: "Sad moraš ić oprat ruke ako misliš jest kolače"

E, sad se već i Kćer glasno smije skupa sa mnom. Smije se i Baka, ziher sam da se smijala jer se micao poplun.

Onaj kretenski trenutak, kad sve obuzme nezadrživ smijeh, što k'o Azaziel skače od jednog do drugog, prekida zvono na vratima. 2 sekunde ding, 2 sekunde dong.

"Bako, ovo je garant za tebe" dignem se prvi prema vratima. Dijelom se sramim što se tako morbidno šalimo, dijelom mi godra što smrti pokazujemo frišku figu. A i nije me frka otvorit ako je fakat netko s kukuljicom i kosom.
Suseda. Čula smijeh pa pita "Kaj se to dogaDŽa?"

Velim da se malo šalimo i da je i Baka živnula.

"Ježuš i Marija, kaj ste ponoreli? Zovite ak bu kaj"

"Tko je bio?", pita kćer.
"Suseda šnajderica. Pita ima li Baka haljinu za ak bu kaj"

Sad se tako već svi smijemo, da se kroz suzne oči vidimo uzajmno dvoglavi i troglavi. Baš kad sam Praunukama htio prosut šuplju tipa "nekad je smrt i smiješna", zovne me Nećak na rakijicu i zapalit u kuhinju. Povedem i Praunuke, misleć da bolje da su u dimu, neg uz Baku "ak bu kaj". Dogovorimo se da je dvoje uvijek uz Baku a ostali u kuhinji. A i da Baka ima malo mira (serem, zbrisali smo svi na čašicu i zapalit, nije jednostavno čekat smrt suha grla a i bed ju požurivat).

Praunuka 2 je prva zgrabila kolač neopranih ruku, Praunuka 1 je pitala kad će doma, Kćer je iz sobe vikala da budemo glasniji jer nas Baka želi čut, ja sam vikao iz kuhinje natrag da joj pojača slušni aparat, Nećak je točio još jednu, Nećakinja je napravila kavu, Baka je zaspala uz graju svojih najbližih koji ne znaju za protokol kako se ponašati dok čekaš, a suseda je rekla "da pođemo spat do jutra, a ona bu zvala ak bu kaj"

ta Baka vmerje kak i Dudekova babica

Dudekove se sjećam kad je umirala, "pak se predomislila" ...

iss fly,
nadam se da nije razumjela to što ste govorili,

ako je svjesna što se događa
njoj to sigurno nije zafrkancija
možda su joj oči bile velike od straha,
u iščekivanju vlastite smrti,
uhh fly..