Životinjsko carstvo

(Uslikao John Wilhelm)

Evo i druge verzije:

mala će spokojna najebat

Eh, sad... Jel bolje znat pa kidnut, ili ne znati i spokojno poginut?

ko bi se njemu nadal
em biljojed
em nije baš morski

pogineš kad tad. zar nije bolje onda spokojno nego u stresu?

perce, nikad neznaš koje tajne u trenu izađu na površinu :-))

ja jedino mogu zaključiti da imaš račun u Hypo Bank. To je moja istina i ne volim foto montaže(glupe

Ja sam za spokoj; ali i za što dužu odgodu pogibije.

Jadan John ni nezna da je to posložio a ne slikao. I to je istina.

Iako dajem za pravo da i nespojivo može dobro funkcionirati u neznanju

jedino mi perce djeluje da se probudio i stoji na nogama

ti koja prodaješ znanje ne želim te uvrijediti, ali neznanje je blaženo tko ga ima.....

a ja blaženi..... :))))))))

barem znam da ne znam.....ak se to broji

John Wilhelm je nilskog konja uslikao u baselskom zoou. Ne skriva da je ljubitelj photoshopa i kaže da ne manipulira slikama zato da bi nekoga iživcirao, nego zato jer mu je to furka. Uživa u tome. Ova slika je izazvala priličnu buru među fotografima, osobito onima koji fakat satima čuče u divljini da bi dobili nešto ekskluzivno i neobično.


Evo, nabrojala sam činjenice koje sam saznala kratkim guglanjem. Sve drugo su tumačenja. Eeeeeee, a u njima se činjenicama nerijetko jako, jako fotošopira ;-))

i apsurdi se događaju
ima svega

to volim kad se fajtaš. Isprovocirala me najlošija fotka(kompozicija) koju si stavila na blog..ikada

ova druga već prolazi moje skromne kriterije

Budvare, isprovociralo te spajanje nespojivih činjenica. Fotka (kao ni njen autor, ili ja) ne tvrdi da je istinita. Ali daje jedan uvid koji bi mogao biti. I ne, ne fajtam se, bezveze mi to u vezi s nečijim bijesom - ili jesi, ili nisi. Tvoja stvar.

bioprognoza je očajna! vidi se! sutra će još lošija biti!
vele, tak!

hvala vego vratila si me u kolotečinu. Sad prvo fruštuk ondak na put.......

Mda... Fotka je očito dobra. Bar provokativna.

Nego, baš sam noćas malo mozgala o tim pričama (ljepše je tako reći nego ih nazvati lažima) u kojima svakodnevno živimo: gledala sam Zločinačke umove. I sjetila se jednog svojeg bivšeg učenika, isto komplikacije u porodu, manjak kisika, mama-lavica tvrdi da je dijete sasvim OK, samo malo čudno izgleda... A mali ljenčina nad ljenčinama, ali isto fajter za sve moguće ustupke i povlastice. I sad, što je istina? Majka je vjerojatno raspolagala nekim činjenicama, nekim pretragama, kojima je potkrepljivala svoju priču da je njen sin poput sve ostale djece; a možda bi i bio, da ga ona svojim aktivizmom nije pretvorila u drugačijeg od sve ostale djece, možda ne u svim aspektima, ali u tom očekivanju povlaštenog statusa definitivno jest. Jer ga nije zasluživao: bio je dovoljno inteligentan da ga zlorabi; dakle, dovoljno inteligentan i da uči.

Drugi slučaj, mali slijep: unatoč pepeljarama na očima, ne vidi niš osim obrisa. A otac sudac zabrijao da će sinko isto postati sudac. Sinko koji nemre čitati! Naravno, nisu ga prijavili kao slijepog, tako da mu nije dodijeljena posebna nastava, iako smo svi mi s njim radili i posebno i dodatno, ali bez dodatka na plaću, koju se inače (valjda još uvijek) dobije za dodatni rad s djecom s tjelesnim oštećenjima. Ja sam klinca dobila kad je bio maturant i srušila ga. Onda stari digo frku, na mene diglo frku cijelo NV, ja skužila da nakon 3 godine povlađivanja starome nema smisla ikome, pa ni kolegama, crtati da se malog zajebalo do balčaka i da će prije ili kasnije shvatiti da je slijep i živjeti u skladu s time, pa prepravih kolac u dvojku. Na što me otac došao fizički napasti (spriječen, srećom!), jer on treba bar četvorku da bi upisao pravo... Nisam dala četvorku. Rekla sam direktorici nek je ona upiše ako smatra da treba, da ja neću. I nemam pojma što je dalje bilo.

A onaj iz Zločinačkih umova, taj je isto zabrijao na neku svoju priču i onda je nasilno provodio u djelo. I njega se ulovilo i sankcioniralo, valjda. U seriji vidiš samo da ga ulove, a ne i što je dalje bilo. Sumnjam da je zloćko ikad uvidio da nije sve onak kak se njemu čini: ali društvo si svejedno daje za pravo da se ponaša kao da je upravo onako kako društvo smatra da treba biti. A kolateralne leševe tolerira samo ako su u društveno korisne svrhe.

E sad, kakvu to priču žive roditelji ove djece? Zločinačku, zapravo: oni svoju djecu ne prihvaćaju i ne mogu voljeti takvu kakva jesu. Pa tjeraju i njih i sve oko njih i sebe da se užive u tu njihovu, roditeljsku priču o malim genijalcima s malim zajebima u malim, tjelesnim aspektima. I vjerojatno su (ti roditelji) uvjereni da su super roditelji, da svoju djecu vole čak i više nego sretnici sa sasvim neoštećenom djecom, a tu priču potkrepljuju silinom i količinom energije koju ulažu u skrb za svoje. Strašno! Ali STVARNO strašno. Za tu djecu, prije svega.

Ne znam kakva bih ja bila kao roditelj, ali ajd da vjerujem da bih mogla prihvatiti svoje dijete onakvim kakvo jest. Možda bih, kad bih imala dvoje djece, jedno s hendikepom, drugo bez, ono neoštećeno voljela više, ne znam... A koliko vidim iz primjera oko sebe, vjerojatno to ne bih pokazivala, naprotiv, uvijek bih se više trudila oko onog manje voljenog. I zato bi djeca znala; na nekoj razini. Možda ne izrijekom, ali znali bi.

Uvijek znaju.
Uvijek znamo.

bošanski rino :-) predevno