Ručkić krčkić

Mislim da zaista živimo u pričama: da nas naš narativni ja (je, to je stručni, neuropsihološki termin za onaj unutarnji glas koji nas neprestano kontekstualizira, koji uspostavlja uzročno posljedične veze [npr., gladna sam, zato kuham ručak] i ucjelovljuje nas u kontinuirani identitet povezujući sadašnje s prošlim i budućim) usklađuje sa zakonitostima uvod-peripetija-vrhunac-obrat-rasplet; i nerijetko gura u šablonu koja nam ne paše.

U stereotipnu priču. Npr. "Usamljena sredovječna žena". Je, jesam. I najčešće se ne bunim kad me tako netko prepriča sebi. Mislim si, OK, tak sam ti preglednija, a uostalom, nije netočno, neka bude... Iako mislim - možda pogrešno! - da ne pripadam sasvim ovom stereotipu, jer iako sam i usamljena i sredovječna, imam osjećaj da je to ishod mojih izbora, a ne neke otužne nužnosti. Samo sam ponekad tužna zbog toga; bilo zbog usamljenosti (rijetko), bilo zbog sredovječnosti (češće).

Pokorim se zakonitostima priče, koju je moj sugovornik/ca već doveo do kraja, u sekundi, onog trena kad joj odredi žanr, već me vidi okruženu mačkama, mrtvu i usmrđenu, s krznastim repovima po mojoj prašnjavoj imovini, i pogledam se takvu, s nevjericom, nasmiješena jer se zbilja ne vidim u toj priči, koja nije nevjerojatna, jer nije ni neistinita, jer pretpostavke imaju temelja, i jer je možda samo moja nevjerica nežanrovska i nerealistična.

Valjda ja mislim da živim neku bolju literaturu od žanrovske. Neku s manjim stupnjem očekivanosti.

Međutim, to je nebitno za ovaj zapis, koji je o manjku volje za objašnjavanja. MOJEM manjku volje za objašnjavanja. Jer mi se već toliko puta dogodilo da me pogrešno iščitaju da mi se ne da. A znam da je pogrešno ne samo zato jer sam ja mislila ili mislim da je tako, nego zato jer bi se ti moji "čitatelji" i sami iznenadili i rekli, viš, pojma nisam imao/la da si ti, kajaznam, rockerica, ovakva, onakva, ili neopisiva... Da zapraf nisi iz te priče. Ili da je u priču uletjela i neka druga.

Čak i kad pišem priče, nastojim čitatelju ostaviti dovoljno prostora za vlastita učitavanja, dajem mu mjesta da se smjesti u fabulu, koja je tak i tak sasvim proizvoljna, meni osobno nevažna; a kamoli kad si pričam o vlastitom životu, u kojem zaista nemam kontrole nad tako bitnim stvarima kao što su dob ili zdravlje, ili pak moja emocionalna potka, satkana davno i prerađena bezbroj puta, trošna ondje gdje se najviše popravljala, sasvih ishabana ondje gdje je nekoć bila najizdržljivija. A slijepe točke da i ne spominjem! Znam da ih ima(m), ali ne znam ništa o njima; samo podrazumijevam da su negdje. I da moja priča nikad nije i nikad ne može biti sasvim točna. Samo možda malo više ili manje istinita.

Voljela bih da si mogu pretpostaviti nekog pozornog čitatelja/čitateljicu: nekoga tko zna da neće sve vidjeti, ali će vidjeti dovoljno da dotakne tu moju istinu; i tko se trudi učitati svoju istinu, koliko god se opirala žanrovskim zakonitostima. Kad naslutim takvog čitatelja/icu, osjetim suludu glad, osjetim potrebu za fanatičnom vjerom, osjetim sav onaj manjak koji se nagomilao godinama viškova dosadnih ljudi, dosadnih situacija, dosadnih predvidljivosti, dosadnih nerazumijevanja, dosadnih ljenčarenja, dosadnih podrazumijevanja, dosadnih nasilja da se uklopim(o) u žanrovske pričice, tih predosadnih priča s predvidljivim uvodima/peripetijama/vrhuncima/raspletima i krajevima, dođe mi da se raznesem eksplozivnim objašnjavanjima, da se sasvim razorim u nešto sasvim novo, ili ukinem u komadičke elementarnih čestica koje će neka meni nepoznata sila ucjeloviti u nešto što uopće ne mogu naslutiti da bih mogla biti...

U međuvremenu, ja sam i dalje sredovječna. I bezvoljna. I zato sve usamljenija. I sve više živim baš TU priču.

bok.
mora li tako biti?
odmak od okoline ili nesto drugo je rjesenje?
umori se covjek.

Ne znam. To je autorski odgovor koji čitateljima najviše ide na žifce. Jer ih stavlja u neugodnu situaciju da se a) osjete prevarenima; b) iznevjerenima (osobito ako se radi o ljubiteljima žanrovske literature, u kojoj se sve na kraju objasni, i sve ima kraj i svrhu); c) lijenima, jer bi sad oni trebali to nekaj sami dokučivati, a nisu zato čitali... i još puno toga. TO znam. Odgovor na pitanje: ne znam.

i mene pere depra

sorry,ali se nakon tvojih zapisa nikako ne mogu skoncentrirati na tebe...nego na sebe
potaknu me na razmišljanje o sebi...to su ogoljene misli
i onda se naježim...sresem i odjebucnem te misli
grozne su

zakaj tako djeluješ na mene,ne znam,ali eto...tako je

stresem*

Ane, ne pere me depra: jednostavno sam si uzela dan za lucidnost. A ako je lucidnost depresivna, a jebga sad... ;-))

OK, sleep, znači da sam ti dala dovoljno mjesta. Što ćeš ti s tim prostorom, tvoja stvar. Moš u njega kramu ubaciti što se mene tiče, moš zaključati i nikad više ne otvoriti, sve je to OK. Ali je još uvijek priča. I tvoja, i moja. I nije baš predvidljiva.

:)
izgleda da si u pravu

ma koliko uspavane
negdje u nama
strasti postoje
zadnji ulomak texta
to jasno potvđuje
a čitatelja ima svakakvih
i ko bi ih sve poznavao
lakše je pisati nekom poznatom
i ako ga nema

Ne, perice, lakše je pisati nekom nepoznatom, čak i kad poznatih ima. U nepoznatom ima više nade :-))

kako god Vega
al šteta je ne pisati
kad već znaš to tako činiti

Isprike: ručak je uvijek bitniji od pisanja, shvatih ja. Nije mi legao koncept umjetnika u gladovanju ;-))

Nego, da odgovorim perici: zašto bih pisala, bez obzira koliko dobro to znam ili mogu? To znam/mogu zato jer je MENI bitno. Pisanje za zabavu drugima nije. I zato pišem sebi. I možda sam (baš zato) usamljena i sredovječna.

Sredovječna ti?
Ne slažem se, usamljena to znaš ti.. ali sredovječna ne,barem te ja tako ne doživljavam.
Živjela si (možda) po nekoj mamini recepturi, jer si joj bila potrebna , jer si znala da tako mora bit ALI sam uvjerena da znaš dodat koji novi "začin"Nisam primjetila ništa dosadnog kod tebe, uvijek si nešto istraživala........možda je u obrisima , okvirima ali nikako dosadnjikavo ni u kom pogledu...Moguće da griješim ali ne daješ utisak srednjevečne dosadnjikave žene.A možda je to samo zbog tog jer još nisi svijesna da mame više nema, pa ti nedostaje više nego što priznaješ sebi???

namjerno nisam napisao
tako "dobro" činiti
ostavio sam prostora za drugi pridjev
a on je povezan sa onim uspavanim :)
i ne treba nikad pisati radi drugih

Hehe, bis, a ti u ravno u sridu stereotipa: usamljena i sredovječna = dosadna. A zašto bi bila? Ni ja za sebe ne mislim da sam dosadna, niti mi je dosadno kad imam vremena biti sama sa sobom. Meni je dosadno s drugima, koji prečesto jesu dosadni. A da pri tome nisu ni usamljeni, ni sredovječni.

Inače, hvala na komplimentima.

A glede majke, znam ja da je nema i moram priznati: preporodila sam se!

Perice, ja kažem "dobro". A ti reci što ti misliš. Ako želiš - ako ne, meni dobro i ovako ;-))

Hm, sredovječna bi ja prevela na moj jezik..... na... staromodno, zadrto, jurgalo.....i to sam mislila .

(kremšnite radim hehe)