Ručkić krčkić

Još se uopće nisam pomaknula iz kuće. Koja je svinjac. Pas i tak nemre suspregnuti porive, čim vidi da se laćam lajne, tj. čim pomisli na probavu, ona krene iz njega, tak da mi pranje hodnika ne gine, žurila ja ili ne. Pa ne žurim.

Kad se ujutro protegnem, oni su već tu, on i mačka: čekaju da upalim komp, izvadim iz hladnjaka njihovu klopu za doručak da se malo temperira, sjednem uz Iskricu ili pasijans i počnem dijeliti oblizeke. Kad dobiju koliko očekuju (prilično), zalegnu opet, naćuljenih ušiju: kad ću u kuhinju. Jer onda je klopa za istača.

Stari šaponja ne čuje dobro, čak ni bat za meso kojim razbijam inače meni prepisanu tabletu (jeftinija i učinkovitija od pseće!) za artrozu, ali minceza-princeza glasno komentira svaki moj pokret, sve dok joj ne serviram njeno. Na stolu, naravno. U posebnom tanjuriću. Onda on skuži da nas nema pa se polako dovuče do kuhinje; ili ja odem po njega. I njemu moram posebno servirati, ali na podu. U metalnu porciju, koju rola po cijelome stanu, ovisi koliko mu je fini sadržaj.

Danas niš od toga. Došli, ogrebli se za oblizeke, zalegli. Mačka uopće nije došla po doručak, staroga sam morala posebno pozvati. Zabrinem se za gđicu micu i odnesem joj u njenu sobu (je, prisvojila je jednu) i serviram na stol ondje. Eeee, onda može! Sve je smazala.

Ja u polusnu (još uvijek!) pristavim neke suharke za kelj i vratim se kartama i Iskrici. Bljak! Karte mi ne idu, Iskrica još manje: sve same teme koje mi idu na iznutrice otkad znam za sebe, te muškarci vaki-naki, te djeca, te roditeljstvo... Moš misliti! Muški su nam dobri i predobri, izvrsni pače, samo ako nam se oće s njima petljati, koja od nas pita "Jel znaš skuhati i jel spremaš robu u ormare", pitam se ja, a ako neka pita, onda je bitch nad bitches, mislim si, to je nekaj kaj rješavaš u hodu, ili ne riješiš i patiš, ili riješiš raskidom pa patiš još malo više. I kvit.

A djeca? Da ih roditelji mogu vidjeti bez onog svojeg DNK uloga u njih, plus vrijeme, plus trud, plus nofci, zanimala bi ih isto koliko i mene, a voljeli bi ih možda i manje. U stvari, kad bolje promislim, nije da ja ne volim djecu, ali ne podnosim roditelje. Kao i moja frendica, docentica veterine, koja obožava životinje, ali nemre s vlasnicima. Pa si je izabrala disciplinu u kojoj je kontakt s vlasnicima sveden na minimalu. Tak i ja. Iako nepodnošljivi roditelji uspijevaju naći načina da se nametnu čak i kad njihovi punoljetnici krenu na studij. Pa čak i kad "malome" od 43 godine nikak ne mogu naći posao (copyright by krelec za ovu zgodu).

Ukratko, ja još uvijek u pidžami. Koja izgleda kao trenirka, za svaki slučaj, ako netko pozvoni. Iako, kad pozvoni, ako mi se ne da (a ne da mi se), ja ne otvaram - tko se nije najavio, ne mora ni doći. Surfam netom i gledam cijene za spremanje stana. Puno! Ali, odlučim, platit ću, međutim, ovog puta tražim i preporuke i potvrdu o nekažnjavanju. Te točan popis sredstava za čišćenje i načina čišćenja. I nema da rade bez mog nadzora.

Iako ću svakodnevno morati čistiti hodnik. Zbog starog šaponje. Zbog kojeg ću, možda, spušiti velike novce, nudi mi se neki aranžman za koji bi bilo najbolje da na 2 mjeseca iselim iz stana, ali ja si mislim, pa kak bi on to podnio, ovako star, dementan, drže ga uglavnom rutine...? I kad stavim na vagu tu lovu, vjerojatno dovoljnu za planirane adaptacije, i 15 godina našeg suživota, ljubavi, prilagođavanja, neslaganja, komplikacija, i sad konačno udobnog prijateljstva - nemrem! Mislim, uzeti lovu pod uvjetima koji bi mu mogli naškoditi. Iako crvek sumnje svrdla rupicu da se zapravo ni meni ne da inkomodirati.

Jer sam lijena.

ljenčarenje je i meni drago
kad god mogu
ima u njemu i dobrih strana
znaš
baš ti je fino kaj to možeš
bez grižnje savjesti

Joooooj, perce, nemrem bez grižnje savjesti! Iako bih mogla. Mislim, nikome nije lošije zato jer je meni dobro... Ali, frigaj ga, Pavlovljev refleks uvijek proradi :-((

jbt....kaj mi guraš ogledalo pod nos. Pusti me da ljenguzim

onda užitak nije potpun
jbga

Bila lijena ili ne
ja sam zaljubljen u te!
Kavicu ću ti pristavit,
doručak za te napravit.

Ti ćeš samo se odmarat,
otok s palmama ćeš sanjat.
Drvenariju ću ti popravit
i kučicu za peseka sastavit.

Ti ćeš sretna kraj me biti,
ugodno ćeš kraj me spiti.
Neće tebi ništa falit
i tebe ću ja popravit!

Hehe, dečki, sad će samohrane majke s velikim očekivanjima reći "Pogleč ti ovo, same ljenčine, a na koga se nalijepe - na istu takvu! Umjesto na mene, radišnu i požrtvovnu, urednu i čistu, dobru kuharicu, peglericu, glancericu + potencijalnu usvojiteljicu odrasle djece!" ;-)))

takvu sam već imal
i tada nisam mogao ljenčariti bez grižnje savjesti
ovak je bolje ljenčarit

Jedan moj kronični ljubavnik (u smislu povremeni, ali tijekom cjeloživotnog seksualnog staža) uvijek moj dom naziva "Your Fucking Zoo!" ;-))

Al ono, fakat sam lijena, i fakat sam neuredna... I to ljudima ili paše, ili im se gadi. Kad im paše, onda je super, stvarno se možemo opustiti i bude nam sjajno. Ako im se gadi, ali im se ne gadim JA, eeee, onda bi me popravljali... Nemere! Fala blogu da sam konačno dovoljno stara da i sami uviđaju da nemere. Pa samo produže dalje.

kaj ima u toj jebenoj riječi
da tak odzvanja :)

hahaaa...pravi se englez, a koristi tvoje benefite. I on je iz kluba ljenguza

Lijenost je odlika inteligentnih ljudi. Zato vam ja volim ljenguze. Kaj ima bolje nego skupa ljenguzičariti, ha? :-))))))))))))))

onda se lako i dosjetiti takvih
baš vrckavih riječi :))

kuhinja ipak nema razumijevanja za ljenčarenje
al bar niš ne prigovara
ower and out :)

Je, i mene moja priziva... Nažalost, u kuhinji se lijenost primijeti. Odzvanja u stomaku! :-((

lijenost pokreće svijet. Najbolji izumi ponikli su iz ljenosti. Npr neda mi se hodati, izmislim auto

hahaa a da izmislim auto moram ljenčariti a ne prati suđe i peglati, to bum poslije

izmislio suđericu i materijale koji se ne trebaju peglati.Nakon ljenčarenja izmisliti ću toplu vodu

hmmm... možda bolje iznisliti pivo da mi se hebe živo. Imati ću druga za ljenčarenje :)

Sad ću i ja ko stara koja se tera, iliti staramajka:

Hebate, mai, jesi li ti bila i kuja, kad stalno pišeš o svojoj kuji? Ha? Valjda jesi. Izgleda mi da jesi.

A ja sam bila dijete i radim s djecom, a blogme sam bila i maćeha. I kaj god da napišem, ti veliš da nemam pojma. Pa kaj da radim? Da podjetinjim???

Autor: vegavega8 | 19.01.2014. u 13:49 | opcije

Pristavih ručak. I dalje ljenguzarim, ali mi se pseto ušetalo, izgleda da neću dugo. Vjerojatno ću promijeniti posteljinu, iako još ne treba, ali kupih novu i baš bih je s guštom isprobala. Nekakva jednobojna, moš sve isto, moš različito... Ja ću različito. Tak me više veseli.

A kaj se djece tiče, pa ona su ljudi: manji, s manje iskustva i znanja, ali ljudi. Isto kao i štenci - oni su psi. I kad biramo štene za sebe, u vidu imamo kakav će to biti pas kad odraste i odvagujemo, hoćemo li velikog ili malog, oštrog ili maznog... Ono što ja vidim, za razliku od većine neobjektivnih roditelja, vidim čovjeka u djetetu. I neki od njih mi se sviđaju, a neki ne. Ne dajem kredite bez limita.

A kad gledam roditelje, onda vidim - uvijek! - gladnog čovjeka. Vidim točno ono što nije ostvareno u tom biću. I što bi se tako rado usadilo djetetu. Ah, da je svaki roditelj koji tvrdi da je rodio genijalca zaista rodio genijalca, gdje bi nam kraj bio...!

Međutim, tema djece mi je iritantna. Neka je ona roditeljima, njih zanima, njima je važna. Na meni je samo dorada njihovih uspjeha ili zajeba. I za to mi plate. U nedjelju, tko vas šiša! Šišajte se sami: ja ljenguzarim :-))))))))))))))))))