Čarobni brijeg

pa, ako je nekome do ljubavnog hard SF-a o smetlarici u svemiru, evo, ide u nastavcima :)




CESARICA

Marijana nikome ne govori da je astronaut. Radije kaže da je smetlar: tako je manje čudno, jer tko danas nije smetlar. Osim toga je i istina.
"Cesarice, hoćeš li da ti otpjevam nešto?", pita je Oliver. Oliver je elektronski mozak Marijanina škampa. Programiran je glasom Olivera Dragojevića i Marijanu zove Cesaricom. Ona njega zove Moj Galebe.
"Ne treba, Moj Galebe", kaže Marijana. Oliver je već star i većina mu audioteka ima neki kvar. Jedina pjesma koju još umije izvesti je Skalinada, ali i ona sve češće zapadne u beskrajnu petlju tijekom prvoga refrena. A kad orbitirate oko Zemlje u metalnom škampu koji je jedva nešto prostraniji od vašega skafandera, tad baš ne čezete čuti "tu se pada, pada, pada, pada, pada, pada ..."
"Neraspoložena si", kaže joj Oliver.
"Malinkonija", kaže Marijana. Oliver zna da to nije glazbena želja. "Osjećam se beskorisno."
"Bit će bolje, Cesarice. Živnut ćeš kad nađemo nešto."
Kao da je samo to čekao, proximity alarm preplavi unutrašnjost škampa napasnim treperavim crvenilom. Marijanu iznenadi uzdah olakšanja koji joj se oteo: nije vjerovala u priče o astronautima koje njihovi holdinzi ne bi pokupili ako nisu ispunili normu, ali nije ni da nije vjerovala. U svakom slučaju, bolje je naći olupinu nego je ne naći. Svima lakše, svima draže.
"Što sam ti rekao?" Oliver se šepiri.
"Najbolji si, Galebe", kaže mu Marijana dok se škamp obrće sve bliže olupini. Ako bude sreće i olupina joj se nađe u dohvatu ticala, neće morati potrošiti ni kap skupa goriva. Još malo, još samo malo i – hop! – ticala su lansirana i ovijaju se oko olupine kao lignjun oko kita. Škamp se ukotvio za plijen. Olupina je stara, nekakav satelit, ali ni kap nije potrošena pa će plemeniti metali nadoknaditi trošak i možda čak donijeti koju paru. Dovoljno da holding ne bude nezadovoljan, dovoljno da Marijana bude zadovoljna.
"Op!" kaže Oliver. Marijani se ne sviđa kako to zvuči.
"Što je?" pita.
"Biljeg", kaže Oliver. To što olupina ima biljeg, znači da ju je netko našao i obilježio prije Marijane.
"Čiji?" pita Marijana. Nije bitno, ali voli znati.
"Abena", kaže Oliver.
"Jebiga", kaže Marijana. Srela je Abenu jednom ili dvaput i bila joj je draga. Glasna cura, puno se smije, radi za suparnički holding.
"Što ćemo?" pita Oliver.
"Skidaj!" kaže Marijana. Abena joj je draga, ali imati posao joj je draže. Abena bi razumjela, misli Marijana, sigurno i sama ovako čini.
Oliver ticalima skida Abenin biljeg, otvara ga da bi odspojio bateriju što šalje signal skupljačima. "Čuvam ili bacam?" pita.
"Baterije čuvaj", kaže Marijana, "kućište baci." Šteta kućišta, misli, ali komponente su nanokodirane i ne bi bilo dobro da je uhvate s njima. Oliver čini kako mu je naloženo i uskoro je olupina obilježena Marijaninim biljegom što šalje signal skupljaču njezina holdinga. Marijana jezikom aktivira komunikacijski kanal kako bi prijavila ulov.
"Marijana, gdje si?" uzbuđeno je pita dispečer. Marijanu čudi takvo uzbuđenje: smetlarski posao nije samo gotovo jedini, nego i gotovo najdosadniji na svijetu.
"Na Maldivima", kaže. To je šala, jer su Maldivi nedavno potonuli.
"Marijana, vidiš li Mjesec?" pita je dispečer nestrpljivo. Zvuči kao da ge pere strah. Progutao je neki loš trip, misli Marijana, to je jedino objašnjenje.
"Naravno da vidim Mjesec", kaže. Kako odavde ne bih vidjela Mjesec?, misli dok lijeno obrće mekanu ljušturu škampa kako bi provjerila o čemu dispečer trabunja. Nagledala sam se Mjeseca za živote i živote ...
Marijanina se misao prekine.
Mjeseca nema.

Kul :) Čekamo nastavak.

Omg pa kako sam ja ovo propustila ???