Čarobni brijeg

rekoh, ljubić o čistačici svemira :)



Kad je otišao s koferom rublja, dvije košulje i dva para cipela, život nije stao. Zemlja se i dalje vrtjela oko Sunca koje se jutrima sporo probijalo kroz smog i zamagljene prozore ponad Marijaninog kreveta. I svakog jutra prije škole, prije ustajanja, iznova se morala podsjećati da za doručkom neće slušati najnovije vijesti koje im je otac uvijek čitao naglas s ekrana njoj iza leđa. Majka se, kao i uvijek, vtjela po kuhinji, cvrčila jaja, točila mlijeko, brisala suđe golemom frotirnom krpom. I dalje joj bi pružila tanjur pun fino nasjeckanog jutarnjeg povrća ili žitarica servirane sad s ponekom krišom obrisanom suzom.
Marijani je otac nedostajao. Tišina koja je odjednom zauzela jutarnje rituale uznemiravala ju je, premda joj je onog dana majka kratko objasnila: "Otišao je. Nemaš više oca." Poželjela je sto puta da shvati zašto joj se praznina na njegovom mjestu doima tako crnom i hladnom, dok se majka pretvarala da ga u njihovim životima nikad nije ni bilo. A kad je shvatila pravi razlog, urušila joj se i druga polovica svijeta.
Kad se jednog poslijepodneva dosta ranije vratila iz škole, malo prije kraja školske godine, kad se s nastave puštaju učenici s dobrim ocjenama, na kuhinjskom je podu pronašla razbijenu bocu, u blagovaonici prevrnute stolce a u kupaonici majku bez svijesti i tablete prosute po okrhnutim, starim keramičkim pločicama.
Ambulantna kola su stigla brzo. Nije stigla plakati, ni zavući se u kut da u mislima nestane i ona. Nije stigla ni razmisliti, majku su već iznosili iz stana a nju smještali u dom. Ni tad nije zaplakala, nije stigla. Čvrsto uvjerena da će njezin bol sigurno prizvati oca, sve mu je vrijeme u mislima slala samo jednu poruku, da se vrati, da je pokupi, da se pobrine za njih. Za suze nije bilo vremena. Marijanu su nakon nekoliko tjedana odveli u bolnicu. Majku su jedva uspjeli probuditi, taman dovoljno da je pogleda umornim očima krvavih zjenica i da je prepozna. Lice joj se iskrivilo u grimasu plača, ali suze su presušili sedativi. Klonula je na jastuk i zaklopila oči. Marijana je zaustila da joj ispriča svoj plan, sve o nijemim pozivima ocu da se vrati i priskoči im u pomoć, no riječi joj su zapele u stisnutom grlu. Okrenula se i izašla iz hladne bolničke sobe.
No, vrijeme liječi sve, pa se i majka nakon nekoliko mjeseci pojavila na vratima doma, nasmijana i vedra. Povela je Marijanu kući, ali novom domu u visokom neboderu mnogo bliže središtu metropole na čijem su rubu nekad živjeli. I sve se promijenilo: i škola i prijatelji i jutarnji obroci. Otkako se zaposlila u holdingu kao vrtlarica, majka je ustajala prije zore, doručak pripremila i ostavila ga na stolu odmah do ekrana s kojeg bi Marijana svako jutro čitala sve lošije vijesti. Majka se vraćala tek navečer, s punim vrećicama hrane koju bi onda zajedno pripremale. I napokon su razgovarale o ocu koji ih je napustio.
Suza više nije bilo; kćer i majka su polako ostavljale bol i praznine iza sebe, u nekom drugom životu, nekom davnom domu gdje je jutrima odzvanjao muški glas, sad već tek trun u vrtlogu novih sjećanja. Majka ga više nije zvala imenom. "On" je otišao dalje, napustio je njihov svijet i majci bi tek katkad u kutu oka nježno zablistalo. A Marijana je naučila da misli nemaju moć ikoga dozvati u pomoć i da muškarci odlaze.
I Marijani je otac sve manje nedostajao. A praznina u njoj punila se znanjem, prijateljima, glazbom, snovima o zvijezdama i svemirom. Godine prolaze. Vrijeme liječi. Marijana je, kao svako dijete, živjela za sada, a mračnu je epizodu potisnula duboko u još dublji mrak zaborava.
Kad je navršila dvanaest godina, otac im je jedne večeri dok su raspremale stol, pokucao na vrata.

jedva cekam nastavak :)

čekam..:-**

Napeto... Nadam se da će mu reći da ide gdje je bio do sada :)