Čarobni brijeg

Bombonijeru je odmah, još umotanu u srebrni papir (kakvo razbacivanje!) ubacila u reciklator, nije joj se dalo raspakiravati svaki pojedini bombon da ga ubaci u kompostanu, izračunala je na brzinu da razlika dobivene energije neće biti značajna. S istom je namjerom posegnula i za darom za majku, kutijicu s prevelikom mašnom za koju je bila sigurna da čuva nešto posve jeftino, no majka ju je zaustavila bez riječi, samo bijesnim pogledom i poslala u sobu.
Marijana nije znala zbog čega joj suze teku bez jecaja. Sjedila je na krevetu, iza leđa je divljao grad, zadimljen i bijesan na stanovnike koji ne odlaze, koji se vječno vraćaju pod već otrcane urbane skute. Marijana nije voljela grad i nije voljela oca koji ih je napustio poput bogataša koji bježe u zelenija predgrađa. Iz kuhinje je čula sve tiše glasove svojih roditelja. Brisala je suze vlažnim dlanom dok je drugim stezala tkaninu jastuka. Zašto ju je otjerala iz kuhinje? Premda je mnogo toga zaboravila, bila je sigurna da je otac trebao čuti što su obje mislile o njemu i muškarcima. Bomboni to ne bi promijenili. Nije se valjda naljutila zbog reciklatora? Pa, bar je majka uredno sve ubacivala i zbrajala svaku dobivenu kaloriju. A možda ju je željela poštedjeti, skriti svoj bijes od nje kao onda? Ni tad to nije dobro završilo, neće ni sada. Ćulila je uši da čuje o čemu razgovaraju, ali su glasovi sad bili tek udaljeni šapat. Marijana je sjedila nepomično bojeći se da će joj već i koraci po sobi, šuštanje posteljine, prikriti zvukove iza zatvorenih vrata. Zašto ne viče na njega? Zašto ne razbije nešto? Kad ga je već pustila u stan. A i zašto je to uopće učinila? Zašto nije otjerala njega, nego nju? Tko je otišao, a tko ostao kad je bilo najgore? Marijani su se pitanja zabadala u um poput laserskih zraka ugođenih na najranjivija mjesta. Riječi i vrisak odmah iza njih stali su na pola puta iz pluća do glasnica i prijetili joj raspuknuti grudi. Zašto sve ovo? Zašto sad?
Marijana je bijes skupila u bijelo usijanu grudu i pokušala je gurnuti iz sebe, kroz zatvorena vrata njezine sobice, do njegovog uma. Sjećala se da ga prvi put nije uspjela prizvati i to je još malo povećalo grudu gnjeva. Uzalud se trudila. Bijes ju je obavio poput pulsirajuće opne, gotovo neprozirne, tako da zamalo nije primijetila kako su se vrata njezine sobe otvorila.
U dovratku su stajali njezini roditelji, rame uz rame, ozbiljni i tihi, no oči su im se smijale. Otac je u ruci držao okvir na kojem su se izmijenjivale fotografije. Podigao je okvir prema Marijani. Kroz maglu suza i bijesa prepoznala je sebe i majku na slikama koje su se smjenjivale, ali nije djevojčicu u očevom naručju, kuću okruženu drvećem i hover ispred nje. Jesu li to bili pravi darovi ovog gada? Zašto majka taj zli okvir nije bacila u reciklator? Zašto ga nije otjerala?
Nije razumjela, nije ni čula što su joj te večeri rekli. Danima se čvrsto držala svoje ljutnje, sad na oboje. Izbjegavala ih je ostajala u sobi, iza zatvorenih vrata što je duže i više mogla. Nije htjela znati. Nije shvaćala što se dogodilo. Nije promijenila mišljenje o njemu, pa ni kad je postalo izvjesno da im se ponovo uvukao u život.
No, vrijeme. Teče. Briše.
I kad se jednog jutra probudila iz sna o svojoj nepoznatoj sestri, negdje daleko u predgrađu, odlučila je zatražiti ga da joj navečer, nakon što se vrati s posla, ponovo pokaže okvir. I da je što prije odvede do kuće u šumi. Imala je pravo barem na to, nije li?
Majka je tog dana stigla kući kasnije nego obično. I bez vrećica iz supermarketa. I dok se Marijana pitala što joj je, majka je nepomično i nijemo stajala na vratima kuhinje. Oči su joj bile mutne i uperene u daljinu, iza zidova stana, u nedogled. Prazno. I hladno.
U pogledu joj opet nije bilo oca.

eh
citam sutra dalje.
laka ti noc :)

...4/9 ??? nekaj sam propustil?!...večer...

jeah..napokon nekaj :))
cool:))