...

meni u pet mjeseci tri "negativna" boda.

taman skužim da smo uglavnom kompatibilni, kad ono dečki dadu petama vjetra. zakaj? na stranu to kaj sam im zgodna, duhovita, zabavna, pametna, imaju o čemu razgovarat, diže im se pri pogledu na moje ženske atribute, ma sve pet (bar su mi tak neki od njih rekli, dapače i demonstrirali uživo, ha, ha), samo kad dođe do ogoljavanja, kad shvate da nisam žena koju mogu muljat s debelom zadrškom (ne, smatram da svatko mora imati pravo na svoj osobni prostor), da pod ozbiljnu vezu smatram pripadanje, odgovornost, brigu, povjerenje, iskrenost i poštovanje, onda im se učini da sam "prejaki" karakter i zbrišu od straha od obaveza u vezi (ne, to mi ni jedan nije priznao). obično se više radi o inertnosti, nemanju potrebe za angažmanom u novoj vezi, nepotreban rizik i ulaganje moždane energije. ljepše im je tak, bez naročitih obaveza, samo uz sigurnost da me imaju. na žalost, shvate na vrijeme da me ne mogu "imati", jer to podrazumijeva i osjećaj obaveze za drugo ljudsko biće. a to je preteško, kaj da si kompliciraju život! kad imaju oko sebe isto tako zgodne, možda malo manje pametne, no u svakom slučaju puno manje zahtjevne žene uz koje će im biti udobno, toplo i tako bezbrižno.

wtf, ispada da sam rospija i goropadnica koja bi svakog odmah strpala pod svoju čizmu. doduše, još bi možda i pristao koji fetišist na crnu kožu, bičeve i štikllu, ha, ha. no, ja ne tražim poniznog crva. meni treba netko s kim bih se nadopunjavala, da zajedno gradimo nešto novo i lijepo.

evo, nedavno upoznala tipa s kojim bih mogla i na himalaju. pun životne radosti, energije, ideja, vrckav, zna se igrati (da, kad se zaborviš igrati i smijati se, onda si zaista mrtav), ima onu snagu i polet koji nedostaje istim takvim sredovječnim vršnjacima, zakukuljenim u svojuo sobnu sigurnost, komoditet, mediokritetstvo trosjeda u dnevnom boravku i uvjerenja da žena preko pet banki nema kaj tražit na plesnjaku. kojem ne pada na pamet odzujati nekud u nepoznato i snalaziti se u zanimljivim okolnostima (nije li inteigencija zapravo snalaženje u nepoznatim situacijama??), niti slušati prek jubitua neku glazbu koju dosad nisi čuo. eh. čovjek koji je, u mojih puno godinica, jedanod rijetkih koji se ponašao potpuno spontano, ik ad bi bio zbunjen, pokazao je to bez straha, pitao me, a onda bismo se zajedno smijali i zezai u parku kao dječurliija. tip koji je shvatio da sam usprkos auri kojom su me ovjenčali drugi, intelektualizmu, znanju, autoritetu, sigurnosti u govorenju i ponašanju, jedna obična žena koja voli živjeti i biti sretna.

i bilo nam je lijepo dok je trajalo. ne sam da me uspio izvući iz faze uspavane trnoružice, jer definitivno nisam ženska kojoj nužno treba muškarac da bi se osjećala živom, pa pristaje na bilo što samo da ne bude sama, nego je naprosto iskazao svoju divnu sposobnost da bude opušten, otvoren, prirodan. razotkrio je moje ženstvo, potrebu, iskonsku potrebu da budem njegova družica, potrebu koja se javila tek onda kad je otkrio sebe. doduše, više sam otkrivala ja nego što je on to namjeravao u tim trenucima. jer, nosio je u sebi kroniični osjećaj luzerstva, tako grubo i nasilno zatočen u podsvijesti, kojeg već od djetinjstva neprestano baca u najtamnije zakutke svoga bića.

dječak koji je odrastao s puno sestara i braće, majka kojoj se nije bio u stanju pojaviti na sprovodu, sin s kojim se posvadio oko neke bezvezne love (kaže da je tu puno kumovala njegova bivša žena) i nije ga vidio dvije godine, poslovi koje je otvarao pa napuštao, brakovi u kojima je bio sretan neko vrijeme i odlazio, mnogobrojne žene kojima se iskreno oduševljavao, a onda ih ostavljao bez posljednjeg zbogom, samo ležerno ih ostavivši kao dosadnu igračku. dečko koji može sve, a ne napravi ništa do kraja. kaže, nema strpljenja. stalno su mu potrebni novi izazovi, nova iznenađenja da bi se osjećao živim. mogu zamisliti dječaka s govornom manom, ismijanog od ostalih, zbunjenog pred djevojčicama, koji se nastoji izboriti da ima mjesto pod suncem, jer zna da mnogo zna, da mnogo može, i da ima ideje i talente za koje su mnogi potpuno gluhi i nesposobni. naučio je svirati gitaru, pjevati,razviti potrebu za čitanjem i obrazovanjem, pisao pjesme, fantastično slikao i imao izuzetan smisao za vizualno, usprkos suhoparnoj struci u kojoj je samo dobio diplomu, komad papira. i na taj se način probio da bude zapažen, eda bude priznat, da pokaže koliko vrijedi. mogu si zamisliti užasan, svakodnevni napor da se istakne, u svemu, u sve većim izazovima, da pokaže samom sebi i drugima da itekako može, da zna, da je sposoban. i u tomu kovitlacu zaboravio je samog sebe.

život mu se pretvorio u larpurlartističko nadmetanje, neprestane juriše u osvajanju novoga, preuzela ga je ta brzina, postala samoj sebi svrhom, neprestana izmjena lica, riječi, događaja, senzacija, neprestalna potreba i dalje da bude prvi izrodila se u hiperaktivnog površnog i emocionalno ovisnog roba vlastitog kompleksaštva. pretvorio se u histriona koji mora biti kolovođa, alfa, u centru pažnje, ponekad čak ni ne mareći je li uspio, već hita dalje za novim podražajima, nepoznatim terenima, neiskorištenim, čistim dušama. to se inače u psihijatriji naziva ADD, ili adhd, poremećaji pažnje, koncentracije i nedostatak sposobnosti zadržavanja na problemu od početka do kraja, što rezultira gomilom nedovršenih poslova, mijenjanjem običaja, društva, osoba, zaposlenja, neodgovornost prema zadacima i popuštanje trenutnim emocionalnim impulsima. taština koju je razvio pretvorila ga je u bezdušno čudovište kojeg više ne može zaustaviti nikakva sila. ni ljubav, ni žena. no, najgore je to što je ipak, u najtamnijem kutku svoje svijesti, toga ipak bolno svjestan. potreba da ima svoj dom, nekoga da ga tamo čeka, sigurnost povratka i toplina bezuvjetne dobrodošlice primorava ga da pristane na bilo što što imalo sliči na njegovu davnu neutaženu čežnju za potpunim zagrljajem. i pri tom, vidjevši da mu vrijeme neumitno teče i da neće još dugo izdržati takav tempo, priklanja se kompromisu: nalazi ženu koja je dovoljno slobodna i bez obaveza da bi ga pratila u njegovim lutanjima. no, ja sam znala da njemu već odavno nije samo do lutanja. on je vuk, sivi vuk. a vukovi su vrlo obiteljske životinje. onda je shvatio da sam ga shvatila. i uvređeno rekao: nadam se da se šališ! ne, nisam se šalila, i on to dobro zna.

no, već je, prema svom starom običaju, otišao dalje, ne zamarajući se tim problemom. prenaporno mu je. zar nije zabavnije odlaziti s curom koja je ionako dovoljno površna, da ne razumije ni glazbu, ni umjetnost, ni psihologiju, kojoj je bitno da bude veselo, puno poznatih faca, izlazaka, onda bezbrižni odlasci u zajedničku ložnicu uz preslatke slikice kasnije na fejsu kako joj je spremio veličanstven doručak i rdovna izviješća kako im je bilo udobno pod dekicom grickajući kokice uz tv i neku ljubavnu limunadu. ah, baš ste sladak par.

prodao je dušu za zaborav o samom sebi. pristao je na udobnost takve veze, kompromisno riješenje za njegovu starost. uvjeren da mu je ona potpuno odana, da ga obožava i da će tako vječno i biti. ne tješim se, tu svakako ima i neki oblik ljubavi, partnerstva, zajedništva i razumijevanja. oodaaa. funkcioniraju zajedno. trebaju jedno drugog.

i ja tu ne namjeravam ništa. držim se one psihijatrijske metode: nije važno što pacijent i dalje ima halucinacije, ako se osjeća dobro i sretno. jer, ionako je opet pobjegao od vlastite istine.



Nije grijeh u tome što žena odlazi ljubavniku koga voli, već ako se daje onome koga ne voli, pa makar to bio i njen muž.

zgodna sentenca. vrijedi i za muškarce, naravno.